Hajde, priznaj. Koliko si puta ignorirao ono što ti tijelo pokušava reći? Da, baš ti, menadžeru s kravatom koja se steže sve više, ili ti, super-mama u trku s trećeg sastanka na parkiralište škole, dok istovremeno provjeravaš tko je zvao na drugu liniju. Tijelo ti ne pokušava reći da trebaš petu kavu tog dana ili da je sad stvarno vrijeme za novi auto (iako, priznajmo, možeš si priuštiti oba). Umor, stres, bol – ti dosadni mali glasovi tijela. Ali što ako oni zapravo nisu dosadni, nego nam jednostavno govore jezikom kojeg nismo nikad naučili?
Sjeti se one noći kad si se borio s gomilom papira u uredu, a sve što si mogao misliti bilo je kako te boli vrat. Ili onog trenutka kad si se srušila na kauč nakon beskonačne bitke s dječjim zadaćama i misli su ti bile teže od olova. Tijelo ti je možda šapnulo da nešto nije u redu, ali tko ima vremena slušati kad ti rokovi dišu za vratom, a klinci čekaju večeru?
I onda, naravno, dođe trenutak kad shvatiš da je tvoje tijelo malo pametnije od tebe. Kao onaj samohrani tata koji je na poslovnom putu završio u hitnoj s jakim bolovima u prsima – ispostavilo se da mu nije srce bilo na rubu, nego mu je tijelo konačno reklo da uspori. Ili ona super-mama koja je stalno ignorirala bolove u leđima dok joj se jednog dana nije srušila čaša iz ruke – mali podsjetnik da nije superheroina, već žena koja treba odmor.
Zašto nam je tako teško čuti vlastite signale? Možda zato što nismo navikli slušati tijelo dok pokušavamo balansirati posao, obitelj i potragu za životnim partnerom. Ili zato što mislimo da je neosjetljivost na stres znak snage, a ne nepažnje. Možda… ili jednostavno možda volimo vjerovati da ćemo uvijek moći držati sve konce u rukama. A što ako smo u krivu?
Dok se raspravljaš s kolegama ili prijateljima o tome koliko dugo možeš ignorirati bol u leđima prije nego što stvarno pukneš, postavi si pitanje: Kada si posljednji put stvarno poslušao svoje tijelo? Ili ćeš čekati da ti tijelo nađe način da te stvarno zaustavi?
I da, u jednom od sljedećih blogova, možda ćemo pričati o tome kako pronaći onaj savršeni naslonjač koji ti neće uništiti leđa, ali sad nije vrijeme za to. Sada je vrijeme da se zapitaš koliko si zapravo povezan s onim što ti tijelo šapće svaki dan. Možda je odgovor jednostavniji nego što misliš. Ili samo malo strašniji.
Dobrodošao u klub gdje se smijemo, razmišljamo i… slušamo svoje ludo tijelo. Vidimo se sljedeći put, kad ćemo, naravno, pričati o tome kako preživjeti sve te signale bez da potpuno poludimo.
Završavamo ovu stranicu, ali svaka rečenica je tek početak nove avanture.
Do sljedećeg čitanja, ostani inspiriran/a!
Tvoj, Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor.
