Vrati se na trenutak unatrag – vrata se zatvaraju za tobom, dan je bio naporan, a kuća je puna energije koju treba usmjeriti. Ti i tvoji klinac, u istom prostoru, svatko sa svojim mislima. Umjesto da se prepustiš umoru, neka glazba uđe u prostoriju. I prije nego što shvatiš, noge ti kreću u ritmu. Klinac te gleda, iznenađen, možda čak i s osmijehom. A ti… zaplešeš. Bez plana, bez koreografije, samo sloboda i trenutak smijeha.
Jesi li ikada pomislio/la koliko bi ti jedan petominutni ples mogao promijeniti dan? Možda nije rješenje za sve probleme, ali hej, barem ćeš se nasmijati. A smijeh je, znamo, pola zdravlja. I priznaj, kad si zadnji put plesao/la tako da si se osjećao slobodno/a? Da, to pitanje možeš preskočiti za sada.
Zaustavi se na trenutak i zamisli Marka, samohranog oca dvoje djece, uspješnog menadžera koji vozi Land Rover. Ima sve pod kontrolom… osim kad se uhvati plesa s klincima. Njegova kćer Mila obožava ples, a Marko se ponekad pita gdje su nestali ti trenuci ludosti. Tako, usred kuhinje, dok čekaju da se zagrije večera, oni zajedno zaplešu. Nema veze što sutra ima važan sastanak, što klijenti zovu, što je život pretrpan obavezama. Na kraju dana, ti trenuci smijeha i zajedništva ostaju. To je ono što pamtiš, zar ne? I da, Marko je član naše Udruge Rotor – ljudi koji razumiju koliko je važno, ponekad, jednostavno zaplesati.
Ili možda Maja, samohrana majka dvoje djece koja svakodnevno balansira između rukovodeće pozicije u IT sektoru i kućnih obaveza. Maja zna kako je to juriti s jednog sastanka na drugi, dok ti mobitel zvoni s podsjetnikom na još jedan obiteljski događaj. No, kad se vrata zatvore i kad napokon budeš ti i tvoji mali ljudi, postaje jasno da taj ludi ples u dnevnoj sobi zapravo čuva razum. Maja se ponekad zapita – je li taj ples ono što joj fali svaki put kad se osjeća preopterećeno? Ona zna da kao članica Udruge Rotor nije jedina koja balansira između posla i plesa s klincima.
Pa, dragi samohrani roditelju, zašto ne bi probao i ti? Neće ti trebati puno vremena. Samo pusti glazbu, zgrabi svoje dijete, bez obzira na to je li tinejdžer s neskrivenim preokretanjem očiju ili malo dijete koje obožava tvoj svaki pokret, i zapleši. Na kraju dana, ples je životna metafora, a možda ti u tim trenucima padne na pamet i pitanje – zašto zapravo toliko jurimo?
Naravno, u jednom od idućih blogova ćemo se detaljnije pozabaviti tom potragom za ravnotežom između posla, obitelji i svih onih ‘važnih’ obaveza. Ali za sada, usredotoči se na ples. Možda nije rješenje za sve, ali svakako je dobar početak.
P.S. Ne zaboravi, kad god ti dan postane previše ozbiljan, pusti glazbu i zapleši. Jer, život je kratak, ali ples može biti dug i ispunjen osmijehom.
S osmijehom i u ritmu,
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
