Kad su djeca napokon krenula u školu, pomislio sam – evo, barem će se tamo kretati. Hodnici, stepenice, tjelesni… Ali ne. Sjednu ujutro i – ne ustaju. Sat za satom, stolica za stolicom, klupa za klupom. Dođu doma – evo ih za stolom. Ručak. Pa zadaća. Pa… “Mama/tata, mogu malo na mobitel?” A to malo traje do večere. Nakon toga – Netflix, YouTube, igrice. I dok okrenem glavu, moje dijete je taj dan prehodalo… maksimalno
Jutros me sin pitao:„Tata, zašto nikad ne idemo kod one druge bake?“Zaledio sam se. Jer nije stvar u vožnji, nego u onom osjećaju kad ti bivša svekrva kroz osmijeh dobaci: „Kad si bio s našom, sve je bilo bolje.“Nakon takvih posjeta meni treba čaj, šetnja i reset mozga. Istina je – nisam ih vodio jer sam se bojao. Bojao sam se napetosti, pogleda, komentara.Ali djeca ne trebaju savršene odnose, već prilike da osjete ljubav, i
Kad su zvona zazvonila za zadnji sat prije praznika, zamišljala sam… tišinu. Možda jutra bez alarma. Možda šalicu čaja u miru, s pogledom u daljinu i knjigom koju čitam već četiri mjeseca – od naslovnice do stranice pet. Ali ne. Uskrsni praznici za moje dijete znače – “mama servis”. Od sedam ujutro kreće program: “Gdje idemo danas?”, “Možemo li u zoološki, kino, McDonald’s, park, još jedan park, i onda opet McDonald’s?” I sve je to
Jučer je bio Uskrsni ponedjeljak – dan za lagane ostatke od ručka, kavu na suncu i još malo obiteljskog druženja prije povratka u svakodnevicu. Moj sin i njegov djed, nerazdvojni dvojac kad god se nađu u istom dvorištu, odlučili su iskoristiti lijepo vrijeme za “ozbiljnu misiju” – penjanje na staru krušku koja, kako djed kaže, pamti još njegova djetinjstva. Gledala sam ih iz kuhinje dok su obojica smišljali kako da se popnu, kao da su
Kad sam na Uskrsno jutro otvorila oči, prvo što sam čula bio je šapat dječjih koraka po stanu. Nisam ni stigla pomisliti na čaj, a već su male ruke razvlačile stolnjak, boje kapale po podu, a kuhana jaja letjela kao da su na tajnoj misiji. U toj kaotičnoj ljepoti njihova smijeha, ja sam pokušavala pronaći mir između lonaca, četkica i razbacanih salveta. U jednom trenutku, dok sam spašavala zadnje jaje od katastrofe u mikrovalnoj, sin
Tjedan dana prije Uskrsa, baka Ružica i djed Ivan razgovarali su telefonom sa mnom, njihovim sinom. Dogovarali smo detalje našeg dolaska s djecom, Elom i Igorom, kad je baka, s dozom prkosa u glasu, izjavila: “Ove godine, kad stignu, igram se s njima – trčat ćemo po dvorištu, tražiti pisanice, sve kao nekad!”Djed se nasmijao i sumnjičavo odmahnuo glavom: “Ma daj, Ružo, jedva hodaš po stepenicama, a sad ćeš ti trčati za djecom?”Ona je mirno
Kad su djeca napokon zaspala, u stanu se spustio mir. Onaj specifičan, krhki mir koji se ne smije preglasno disati. Upalila sam diskretno svjetlo u kuhinji i uzela si trenutak – onaj u kojem dan prestane i više nitko ne zove „mama“ iz tri različita smjera u istoj sekundi. Ali naravno… upravo kad sam sjela, začujem poznati glas iz sobe, prigušen, ali pun hitnosti:„Mamaaa… zaboravili smo mu napisat poruku!“ „Kome, ljubavi?“„Zeki! Da nas ne budi
Jutro koje počinje s dvjema kavama u rukama i jednom nestalom čarapom, dok mali glas u pozadini traži dozvolu za donošenje pauka u školu. Ne plišanog, naravno. Tri minute kasnije, u rukama držim improviziranog osmonogog “prijatelja” i balansiram između mailova, ključeva, laptopa i mentalne bilješke o tome hoće li večera sadržavati dovoljno povrća. A onda – podsjetnik. Mali mudrac sa svojim nežnim, ali kirurški preciznim komentarom: “Mama, danas nemoj vikati. Budi kao ona fina teta
Željka je živjela na sedmom katu, s pogledom koji je hvatao zoru nad gradom. Imala je sve ono što je godinama gradila – dobar posao, uređen stan, dvoje divne djece, Igora (7) i Lenu (11). Znala je organizirati stvari. Njoj Excel tablice i Google kalendari nisu bili stres – bili su oslonac. Ali ovaj Uskrs, usprkos planovima, osjetila je tišinu koju nije znala odmah prepoznati. Prvi put otkako je ostala sama, Uskrs je dočekivala bez
Nisam ni otvorila prozore do kraja, a već sam čula poznato: „Aaaapćiha!“ — tako glasno da su i vrapci na balkonu poletjeli. Proljeće je stiglo, sve miriše na novi početak, ali u našoj kući — počeci mirišu na pelud i zvuče kao maraton kihanja. Ana, moja mala junakinja s očima koje se odmah zacrvene i nosićem koji se pretvori u fontanu, mrzi proljeće s istom strašću s kojom ga ja obožavam. Jutros, dok sam pokušavala
