Blog

Nedjelja navečer. Djeca napokon u pidžamama, kuhinja barem djelomično pod kontrolom, a ja – sjedeći na rubu kreveta, skrolam kroz kalendar za idući tjedan i pokušavam predvidjeti kaos. U ponedjeljak sastanak u 8:00. Utorak – kontrolni iz matematike (što znači ponavljanje u ponedjeljak navečer s puno živaca i malo strpljenja). U srijedu me čeka prezentacija, u četvrtak nogomet, a u petak… nisam još ni stigla pogledati. U toj tišini između redaka obaveza, jedna misao me

Nisam ovo planirala. Nisam maštala o ovakvom scenariju, niti sam ga imala u rukavu kao rezervnu priču za slučaj da život krene nekim čudnim putem. A ipak, evo me. Trudna. S kolegom.Bez velike ljubavne priče. Bez sigurnog plana. Bez jasnog odgovora na pitanje “što sad?” Prvo što me preplavilo bio je strah. Onaj tihi, koji ne viče, ali steže grlo iznutra. Strah od osude, od nepoznatog, od toga hoću li znati biti dovoljno dobra. I

Bio je to onaj rijetki petak kad su djeca kod bivšeg. U kući – tišina. U glavi – kaos. Sjedim uz čaj i razmišljam: “Je li sad trenutak da opet probam s dejtanjem? Ili da operem prozore?” Gledam aplikaciju za upoznavanje i pokušavam sastaviti opis sebe. Treći put brišem rečenicu: “Samohrani roditelj dvoje djece, voli Netflix i povrće na sniženju.” Zvučim kao da tražim dadilju, ne partnera! A onda – stiže poruka. “Bok, i ja

Kad si samohrani roditelj, vrijeme te stalno pretiče. Posao, obaveze, kuhanje, pranje, dječje suze, smijeh, zadaci… dan proleti prije nego što stigneš duboko udahnuti. Tako je bilo i njemu — mlad otac, svaki dan u utrci sa satom i samim sobom. Sve je stizao, ili je barem tako mislio. Umor je postao njegov stalni suputnik. Srce mu je ubrzano kucalo i kad bi ležao. A glavobolje… one su dolazile kao na raspored. Nije više znao

Mirjana je gledala svog sina Željka kako s oduševljenjem mašta o stripovima koje će vidjeti na izložbi. Obožavao je superjunake, a ona je odlučila učiniti sve kako bi ga usrećila. Vožnja autom prošla je glatko, ali ih je neugodno iznenadio zatvoren dio ulice zbog radova, baš na putu do muzeja. Odlučna da ne odustane, Mirjana je krenula alternativnim putem, strmom ulicom. Svaki korak bio je izazov dok je gurala kolica. Željko je pomalo nervozno zavrtio

Planirala sam Uskrsne praznike kao i svaka samohrana majka s previše ideja i premalo vremena – optimistično. Napravila sam popis aktivnosti: bojanje jaja, šetnje, kućni kino, društvene igre… Bila sam spremna! Do utorka. Trećeg dana praznika, stan je već izgledao kao spoj bojišta i dječjeg kampa. Umjesto obiteljskog piknika – kiša. Umjesto kućnog filma – rasprava oko daljinskog. Kulminacija? Mlađa Ivana se odlučila maskirati u pile i “kljucati” starijeg Lea jer je “pojeo previše čokolade

“Dok su drugi roditelji planirali vikend uz roštilj, ja sam pakirala rezervne gaće, dvije čokolade i – tonu strpljenja. Jer naš izlet u prirodu nije samo šetnja. To je pustolovina sa sinom koji ne broji korake, ne gleda kartu, ali vidi ono što ja zaboravim – čudo u svakom listu, smijeh u svakoj kapljici vode. Moj sin Marko ima jedanaest godina i svijet doživljava drugačije. U njegovom svijetu nema žurbe, ni natjecanja. Nema ‘kako bi

Sonja, samohrana majka, 35 godina, menadžerica. Uvijek negdje na putu – ali nikad za volanom. Godinama nije bilo vremena. Prvo faks. Pa brak. Djeca. Karijera. Uvijek nešto preče. A sada? Sve to nosi sama. I zna – došlo je vrijeme da nauči voziti, doslovno i simbolično. Jer više ne želi ovisiti. O nikome. Ni o službenim vozačima, o taksiju, ni o pomoći, ni o vremenu. Upisuje autoškolu. Osjeća tremu kao tinejdžerica. Instruktor joj kaže: “Samo

Samohrani otac.U odijelu. S rasporedom koji ne prestaje, s odgovornošću koja ne bira ni vrijeme ni mjesto. Već godinama sam. Bez partnerice, bez pauze, bez sigurnosne mreže. Sam s obavezama i s djetetom koje raste – brže nego što stigne primijetiti. Njegov sin. Šesnaest godina. Pametan, samozatajan.U zadnje vrijeme… udaljen. Mobitel stalno u ruci. Pogled skreće kad ga pokušava pogledati.Poruke brzo nestaju. Ekran se zaključa.A onda počinje primjećivati – iz novčanika povremeno nestane novac.Ne mnogo,

Stan je tih. Djeca spavaju, a ona napokon sjeda na kauč. Posao, kuća, obaveze – sve je završeno. Osim onog osjećaja praznine koji se ne može precrtati s to-do liste. Uzima mobitel. Gleda poruke. Ništa osim obavijesti iz vrtića i mailova s posla. Uzdiše. Možda su u pravu kad kažu da menadžeri nemaju privatni život. Iz razmišljanja je trgne šuštanje iz dječje sobe. Malena glavica proviri iza vrata. „Mama?“ „Što je, dušo?“ „Kad će tvoj