Blog

Znate onaj osjećaj kad konačno odlučite malo srediti kuću, uhvatiti ritam i odraditi sve na brzinu? E, pa zaboravite na to ako imate malog “asistenta” pod nogama! Usisavanje? Običan zadatak koji traje pet minuta? Ne, ne—s djetetom u blizini to postaje avantura od dvadeset pet minuta, gdje se borite s igračkama koje se iznenada pojavljuju ispred usisavača, pitanjima tipa “mogu li ja?”, “šta ovo radi?” i naravno, onim trenutkom kad vaše dijete odluči prošetati s

Nedjelja navečer. Djeca su se igrala u sobi, stan je mirišao na lazanje iz dućana koje sam premazala sirom da izgledaju kao domaće. Bila sam nervozna, iako to nisam htjela priznati. Nakon dugo vremena odlučila sam – dovest ću ga na večeru. Prvi put. U moj mali svemir gdje se zna tko gdje sjedi, tko gdje ostavlja čarape i gdje se mama ne ljubi s nikim osim s plišanim medvjedićem iz vrtića. Stigao je točno

Kad si samohrani roditelj, puno toga otkriješ slučajno. Na primjer, da su nestale sve jagode koje si čuvao za subotnje palačinke. E pa, krenulo je sasvim nevino – s košaricom jagoda koje sam kupila na placu, svježih, crvenih, slatkih, kao da su izašle iz reklame za sreću. Stavila sam ih u hladnjak. Imala sam plan. Palačinke s jagodama, nedjeljno jutro, kava (meni čaj, da budemo točni), smijeh, dječji brkovi puni džema i… trenutak mira. U

Kad si samohrani roditelj, vikendi su kao male avanture preživljavanja – posebno kad ih moraš prepustiti nekom drugom. Mala Sanja (4) ovaj je produženi vikend provela s bakom na selu. I dok sam ja pokušavao uhvatiti zrake tišine (i dovršiti pranje suđa od jučer), baka je s entuzijazmom olimpijskog trenera objavila: “Danas pravimo kolač!” Baka – žena koja ne koristi vagu, već “od oka”, i Sanja – djevojčica koja smatra da je brašno idealno sredstvo

Kad sam prvi put izgovorio rečenicu: “Možete li ih uzeti za produženi vikend?”, činilo mi se da tražim sitnicu. Djeca su ih ionako obožavala, a i baka i djed uvijek pričaju kako im nedostaju. U mojoj glavi, sve je bilo jednostavno: ja se malo odmorim, oni se malo razvesele, svi sretni. Ali ne. Baka odmah: “A znaš da imamo onu misu u nedjelju, pa ručak s tetom Ankicom…”Djed: “A i nogomet u subotu, znaš, dečki

Sjedila sam na rubu kreveta s bakinim šalom u ruci. Djeca su crtala, a ja sam tražila prave riječi. Kako im reći da baka više neće doći? Da je otišla zauvijek? “Moramo razgovarati”, izustila sam. A moj mlađi sin me veselo pitao: “Mama, jel baka sad u nebu s Batmanom?” I nasmijao se. Srce mi se steglo, a oči napunile suzama – onima koje bole, ali i onima koje griju. Rekla sam da je baka

Kad sam prvi put čuo da ću morati ostati nekoliko dana u bolnici, nije me najviše šokirala dijagnoza. Ne. Prva misao bila je: Tko će sada čuvati djecu?! Jer, znaš kako to ide – baka je uvijek plan B, C i D. A ovaj put? Baka je na krstarenju života, negdje između Malte i Santorinija, i ne prima poruke. Nakon početnog paničnog kruga po dnevnom boravku i tri propuštena poziva teti Ankici (koja čuva unuke

Nedjeljno jutro. Tišina u kući, svi još spavaju, a ja optimistično ulazim u kuhinju – možda je danas dan kad će ručak proći bez suza, molbi i glume da se hrana slučajno “sama” srušila sa stola. Skupim svu inspiraciju i skuham obrok s ljubavlju – brokula, batat, piletina. Zdravo, šareno, pravo mamino remek-djelo. I upravo kad pomislim da će sve proći glatko, čujem zgroženi glas:„Jel’ to zeleni dinosaurus u tanjuru?!“ Tu počinje stari, poznati scenarij.

Kao samohrani roditelj, svaki dan je avantura. Nakon još jednog “preživljenog” dana, zavalila sam se na kauč s čajem u ruci i pomislila: Bravo ja!A onda – hladan tuš. Skrolajući, vidim kolegicu s posla kako uživa na vikend izletu, u novoj jakni, s djecom na skijanju. Radimo isti posao, imamo istu plaću. Kako je to moguće? Brzo sam shvatila: nije stvar u zaradi, nego u znanju koje nikad nisam stekla. Moja visoka naobrazba nije uključivala

Kad su djeca napokon krenula u školu, pomislio sam – evo, barem će se tamo kretati. Hodnici, stepenice, tjelesni… Ali ne. Sjednu ujutro i – ne ustaju. Sat za satom, stolica za stolicom, klupa za klupom. Dođu doma – evo ih za stolom. Ručak. Pa zadaća. Pa… “Mama/tata, mogu malo na mobitel?” A to malo traje do večere. Nakon toga – Netflix, YouTube, igrice. I dok okrenem glavu, moje dijete je taj dan prehodalo… maksimalno