Nedjeljno jutro. Tišina u kući, svi još spavaju, a ja optimistično ulazim u kuhinju – možda je danas dan kad će ručak proći bez suza, molbi i glume da se hrana slučajno “sama” srušila sa stola. Skupim svu inspiraciju i skuham obrok s ljubavlju – brokula, batat, piletina. Zdravo, šareno, pravo mamino remek-djelo.
I upravo kad pomislim da će sve proći glatko, čujem zgroženi glas:
„Jel’ to zeleni dinosaurus u tanjuru?!“
Tu počinje stari, poznati scenarij. Pregovaram kao da vodim mirovne razgovore – „Brokula ti daje supermoći!“, „Mama je to s puno ljubavi spremila.“, „Ajde, pojedi pa gledamo crtić i možda dobijemo sladoled!“
Ništa ne pali. Onda, neočekivano, mali general spušta gard:
„Ako ti pojedeš jednu, ja ću dvije.“
I eto nas – ja s brokulom u ruci, glumim hrabrost. On gleda. Pojedem. On pojede. Dvije. I doda: „Znaš… nije toliko grozna.“
Shvatim – ne ratujemo protiv hrane, nego gradimo nešto drugo. Povezanost. Povjerenje. Jednu malu, ali važnu pobjedu.
Možda brokula danas nije bila zvijezda tanjura, ali mi jesmo bili tim.
A to se broji, i te kako.
Tvoja mala „brokula-borba“ danas?
