Kad su djeca napokon krenula u školu, pomislio sam – evo, barem će se tamo kretati. Hodnici, stepenice, tjelesni… Ali ne. Sjednu ujutro i – ne ustaju. Sat za satom, stolica za stolicom, klupa za klupom. Dođu doma – evo ih za stolom. Ručak. Pa zadaća. Pa… “Mama/tata, mogu malo na mobitel?” A to malo traje do večere. Nakon toga – Netflix, YouTube, igrice. I dok okrenem glavu, moje dijete je taj dan prehodalo… maksimalno 73 koraka. U stanu.
A ja? Ja postajem detektiv pokreta. “Hajde, odnesi tanjur.” “Otiđi do pošte.” “Šetnja? Samo pola sata.” O, kako sam podmuklo počeo zadatke u stilu: “Tko prvi napravi 10 čučnjeva, dobije dodatni redić čokolade!” Čak i kućni ljubimac “Snuppy” u stanu gleda dijete s čuđenjem – “Zar ti ne moraš na zrak?”
I znaš što sam shvatio? Ne možemo kriviti samo školu, sustav ili ekrane. Klinci nas gledaju. Ako mi hodamo, trčkaramo, vučemo ih van, vjerojatno će i oni. Ako se zavalimo s mobitelom, i oni će. Mi smo im uzor – najčešće imitacija, ali nekad i inspiracija.
Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo reći: “Hajmo na 15 minuta van. Samo 15.” I iz toga nastane čarolija – smijeh, trčanje, mali razgovor koji ostane u srcu.
Možda nećemo imati savršeno raspored svakog dana, ali možemo imati jedan dobar korak više – doslovno. Za zdravlje. Za osmijehe. Za djecu koja znaju kako izgleda nebo bez filtera.
Jer nije poanta da im djetinjstvo prođe u sjedenju… već u skakanju kroz život.
