Zamisli ovo: Tvoj mali ima temperaturu, zoveš bivšeg/bivšu, a ona/on ti kaže: “Ma daj, to je samo obična prehlada.” I onda ti uhvatiš sebe kako kopaš po Googleu, pitaš se je li vrijeme za hitnu ili će ti bivši/bivša opet reći da pretjeruješ. Pitanje svih pitanja: Trebaš li za svaku sitnicu, svaki kašalj, svaki mali šmrc, pozvati bivšeg partnera? Pa, ljudi moji, jeste li primijetili da to nije baš jednostavno pitanje?
Život samohranog roditelja je kao vožnja na rolerkosteru – ne znaš hoćeš li izletjeti iz vagona ili ćeš se samo dobro zavrtjeti i završiti tamo gdje si i počeo. Ili možda znaš, ali samo kad uhvatiš onaj trenutak lucidnosti između dva poslovna sastanka i jednog “Tata, gdje su moje čarape?”. I dok balansiraš između karijere i roditeljstva, nekako uspijevaš sačuvati dozu humora. Jer bez njega, što bi nam ostalo?
Priznajmo, bivši partner je nekad poput rolerkostera – nikako da prestaneš osjećati taj uspon i pad, uvijek te vuče natrag u stari ciklus. A možda je baš zato vrijeme da postaviš sebi pitanje: “Je li baš svaki put potreban? Je li nužno da ga kontaktiraš svaki put kad mali/a zakašlje?” Ili, možeš li sam/a to izgurati, pa iako ti se čini da ćeš zbog toga poludjeti? (Što misliš, kako bi se osjećao/la kad bi ti bivši/bivša svaki put zvao/zvala za svaku sitnicu?)
Primjerice, Robert, samohrani otac dvoje djece, već zna sve o dječjim bolestima, čak je i stekao neku vrstu polumedicinske diplome zahvaljujući svemu što je morao naučiti. S druge strane, Ivana, samohrana majka, pokušava ne paničariti kad njeno dijete pokaže simptome obične prehlade, jer zna da će bivši reći: “To je samo obična prehlada.” No, Ivana razmišlja: “A što ako nije? Što ako trebam nešto poduzeti?”
Ali, što je uopće sa svim tim situacijama gdje se jednostavno ne možeš dogovoriti? Gdje jednostavno ne znaš hoćeš li napraviti pravi korak? (I, usput, jeste li primijetili kako vas djeca uvijek testiraju u najgorem mogućem trenutku?)
Ovo je blog gdje se spajamo kroz smiješne priče i svakodnevne ludosti. Kroz metež, prepoznajemo svoju stvarnost. Diskutiramo. Provociramo. I što je najvažnije, povezujemo se. Nema glupih pitanja – ima samo ludo smiješnih odgovora i trenutaka kad shvatiš da nisi jedini koji se nalazi u tom vrtlogu.
Jedna stvar o kojoj ćemo sigurno govoriti u jednom od sljedećih postova je kako prepoznati kad je vrijeme za okretanje novog lista i prestati se oslanjati na bivšeg/bivšu u svakom detalju. Zvuči kao izazov? Pa, naravno da jest, ali tko je rekao da je život lagan?
I na kraju, dragi moji, zapamtite: život je prekratak da bismo ga trošili na nepotrebne telefonske pozive. Ili, kako kaže jedna stara mudrost – “Ne možeš hodati naprijed ako stalno gledaš unatrag.”
Pozdrav, vaša podrška u kaosu roditeljstva,
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
