Planirala sam Uskrsne praznike kao i svaka samohrana majka s previše ideja i premalo vremena – optimistično. Napravila sam popis aktivnosti: bojanje jaja, šetnje, kućni kino, društvene igre… Bila sam spremna! Do utorka.
Trećeg dana praznika, stan je već izgledao kao spoj bojišta i dječjeg kampa. Umjesto obiteljskog piknika – kiša. Umjesto kućnog filma – rasprava oko daljinskog. Kulminacija? Mlađa Ivana se odlučila maskirati u pile i “kljucati” starijeg Lea jer je “pojeo previše čokolade i postao predator”.
I dok sam čistila čokoladnu glazuru s lustera i objašnjavala da kokoši ne hodaju po stolu, shvatila sam da uspomene ne nastaju iz savršenih trenutaka nego iz kaotičnih. Djeca ne pamte raspored, pamte kako su se osjećala – voljeno, prihvaćeno i slobodno da budu… pile.
Možda naš Uskrs nije izgledao kao s Pinteresta, ali bio je pun smijeha, zagrljaja i spontanih avantura. A meni je srce bilo puno – jer kad djeca zaspu s osmijehom, znam da sam uspjela. Čak i bez savršenog plana.
