Znaš onaj trenutak kad jedno od tvoje djece vrisne: “Zašto on/ona uvijek dobije više?” i ti se zapitaš, pa, jesam li stvarno pravedan/a prema oboje? Nisi sam/a u tom ludilu. Dobrodošao/la na blog gdje se otvaraju pitanja koja nas sve tiho žuljaju, a koja često guramo pod tepih, jer, realno, tko ima vremena za filozofiju dok se balansira između sastanaka, dječjih aktivnosti i želje za nekoliko trenutaka mira (ili sna, s obzirom na to da si opet zaspao/la na kauču u 23:00 s otvorenim laptopom na koljenima)?
Samohrani roditelji, jeste li se ikad zapitali jesmo li mi stvarno pravedni prema svima, ili su neki jednostavno bolji u dobivanju onoga što žele? Imaš sina koji je uvijek tiši i povučeniji, pa možda nesvjesno misliš da mu ne treba toliko pažnje. A tvoja kćer? Ma, ona je uvjerljiva kao da je upravo diplomirala na Harvardu s diplomom iz manipulacije. Pa, kako se onda ne bi osjećao/la kao da stalno balansiraš na tankoj niti između dvoje malih genijalaca?
Razgovarali smo s nekoliko samohranih roditelja, članova naše Udruge Rotor, koji su svi prošli kroz slične situacije. Igor, recimo, menadžer u velikoj IT firmi, priča kako je njegova kći stalno u središtu pažnje jer “ona jednostavno ne dopušta da je se ignorira”, dok njegov sin tiho igra svoje videoigre i nikada ne traži ništa. “Znaš, uhvati me krivnja”, kaže Igor, “ali onda opet pomislim, pa sam/a sam kriv što mu ne dam više prostora.”
S druge strane, Melita, samohrana majka i vlasnica uspješne marketing agencije, kaže da njezin sin uvijek ima prednost jer je stariji i “kao, razumije više stvari”, dok joj kći često ostane u sjeni. “I onda”, kaže Melita, “osjetim taj mali ubod kad vidim da je ona povučena jer zna da je njen brat opet dobio novu igračku.”
Ali, ajmo biti realni. Može li itko od nas, posebno samohrani roditelji, zapravo balansirati? Kako osigurati da nijedno dijete ne osjeti da je manje važno, kad i mi sami ponekad osjećamo da nikada nismo dovoljno prisutni? Neka ta misao ostane tu, lagano te žulja dok trčiš na još jedan sastanak, još jedan trening, još jednu večeru. Nije važno. (Ili možda ipak je?)
Pitat ćemo se to opet. Razmislit ćemo. A o toj temi kako da svi dobiju ono što im pripada, pričat ćemo u jednom od sljedećih blogova. Ne brini, Udruga Rotor uvijek ima neki zanimljiv savjet u rukavu, ma koliko lud zvučao.
Ostajemo povezani kroz naše ludosti. Do sljedećeg puta, sjeti se: kad si u sumnji, možda nisi pravedan/a, ali bar znaš da pokušavaš. A to je već pola bitke.
Pozdrav,
Zvonko Budak
Predsjednik Udruge Rotor
