Zamisli da si na autoputu, voziš 150 na sat i shvatiš da je to, zapravo, bio krivi izlaz. Nije ni čudo što osjećaš nervozu, zar ne? No život je takav. Ponekad žuriš, ponekad se žurba čini poput nužne opcije. A onda skreneš i shvatiš – nisi na pravom putu.
Dragi člane Udruge Rotor, draga samohrana majko iz Splita, dragi samohrani oče iz Zagreba, postavljam ti jedno jednostavno pitanje: Jesi li si oprostio/la?
Nakon rastave, svakodnevica zna biti poput pravog lavirinta, a znaš da si glavni arhitekt tog lavirinta. Sjećaš se onih trenutaka kada si mislio da ćeš zauvijek držati obitelj zajedno, kada su vikendi bili rezervirani za obiteljske izlete, a sada se osjećaš kao da su sve te odluke bile uzaludne. Priznaj, veći dio vremena kriviš sebe za nešto nad čime nikada nisi imao/la kontrolu.

Pogledaj Ivana, samohranog oca iz Rijeke i člana Udruge Rotor. Jedan dan me upitao: “Jesam li ja kriv što moja djeca ponekad izgledaju tužno?”. Ivan voli svoje klince više nego išta na svijetu, učini će za njih sve, i još više od toga. Vozi ih na treninge, pomaže s matematičkim zadatcima, zajedno planinare vikendom. A opet, u tišini noći, pita se je li on razlog zašto nisu uvijek sretni. Ali realnost je ovakva: djeca su prilagodljiva, ali su i nevjerojatno osjetljiva. I znaš što? Ne trebaju im savršeni roditelji – trebaju tebe. Ivana. Mene. Tebe.
Ili vidi Mariju, samohranu majku iz Osijeka, također članicu Udruge Rotor, koja balansira između upravljanja velikom korporacijom i školske priredbe njene male Ane. Marija si spočitava jer ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme, jer se osjeća podijeljeno između posla i obitelji. No, mi smo tu da joj kažemo – nitko to ne može. Život ne dolazi s priručnikom za “savršeno roditeljstvo”, a savršenstvo nije cilj. Marija si je morala oprostiti zbog svih trenutaka kada nije bila “dovoljno dobra”. Jer ona je čudesna, baš kao i ti.

Mi, samohrani roditelji i članovi Udruge Rotor, imamo čudesan zadatak – čitav svijet djece nosimo na ramenima, često uz osmijeh na licu i srce puno tjeskobe. I dok se snalaziš u životnim izazovima, dok juriš na posao, pa doma kuhaš brokulu i quinoa salatu jer znaš koliko ti je važna zdrava prehrana, pitaj se – jesi li si oprostio/la?
Oprost nije čin slabosti, nego hrabrosti. To je putovanje, ne destinacija. Trebaš sebi oprostiti zbog svih tih noći kad si zaspao/la na kauču uz laptop otvoren na mailu, zbog svih tih trenutaka kad si poželio/la imati nekog tko bi ti pomogao nositi taj teret. Jer znaš što? Mi u Udruzi Rotor imamo taj odgovor: “Jer, mi zajedno možemo sve!”

Zato te danas pozivam – zaustavi se, stani na kočnicu. Oprosti si. Oprosti si krivnju za razvod, za koji nisi kriv/va. Tvoj trud je dovoljan. Tvoj osmijeh, pa makar ponekad i umoran, dovoljan je. Ti si čudesna osoba koja zaslužuje ljubav i poštovanje, ali najviše od svega – ljubav prema samom/oj sebi.
Kada pročitaš ovaj blog, zastani, odmori i promisli – da postaneš član Udruge Rotor. Mi smo ovdje jer vjerujemo da će ti zajedništvo olakšati put. Jer ti si već sada superheroj svojoj djeci – a s nama, samohrani roditelji mogu sve.
Pozdrav,
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor