Samohrano roditeljstvo. Kad čuješ te riječi, već osjećaš njihov teret, zar ne? Briga, borba, stalno balansiranje između djece, karijere i nekih tvojih osobnih snova. Sjećaš se dana kad si prvi put pomislio/la da ti je sve to previše? Možda ti se činilo kao da ćeš zauvijek ostati u tom vrtlogu. Ali dopusti mi da te provedem kroz priču jedne žene koja je sve to prošla. Jer, vjeruj mi, to razdoblje samohranog roditeljstva je tek kraći dio tvog života – ali onaj koji će te oblikovati na način koji sada možda ne možeš ni zamisliti.
Zamisli gospođu u ranim sedamdesetima. Njeno ime je Marija. Živi u Osijeku i ponosna je baka četvero unučadi. Prije više od trideset godina, ostala je sama s dvoje male djece, Bornom i Inom. Bila je samohrana majka u vrijeme kad nije bilo Udruge Rotor, nije bilo savjetnika, grupa podrške ni ljudi koji bi razumjeli njezinu borbu. “Sve sam učila na žgance,” kaže danas kroz osmijeh.
Ali to je, kaže, bilo njezino najplodonosnije razdoblje. Učila je kako biti financijski neovisna – od jednostavnih lekcija štednje do prepoznavanja poslovnih prilika. Naučila je upravljati svojim vremenom, njegovati spontanu i kvalitetnu komunikaciju s djecom i svijetom oko sebe te razviti vještine za nošenje s osudama i predrasudama. “Ljudi su šaputali iza leđa – samohrana majka! Kao da je to sramota,” prisjeća se. No, to ju je samo osnažilo.
S vremenom, sve što je naučila pretvorilo se u neprocjenjivo blago. Prvo, financijska neovisnost. “Danas mogu reći da nije bilo tih godina, ne bih naučila upravljati svojim novcem. Naučila sam razliku između trošenja i ulaganja. Prije sam štedjela za ono što mi treba, ali tada sam otkrila kako ulagati u ono što će mi donijeti više.” Marija je u to vrijeme radila kao tajnica, no svojim trudom i znanjem napredovala je do menadžerske pozicije.
A onda, ono što mnogi samohrani roditelji često zanemaruju – emocionalna stabilnost i pronalazak ljubavi. “Nije sramota priznati da ti treba partner. I nije sramota čekati dok ne pronađeš onoga pravog.” Marija je to shvatila kad su djeca već bila tinejdžeri. Kaže da joj je samohrano roditeljstvo pomoglo da shvati kakvu osobu želi kraj sebe. Kad je napokon pronašla svog životnog partnera, to nije bila ljubav iz romantičnih filmova. Bila je to duboka povezanost, podrška i razumijevanje. “Zajedno smo gradili život, ali ova žena koja sam postala kroz samohrano roditeljstvo – to je žena koja ga je privukla.”
U isto vrijeme, kaže, naučila je kako se povezati s djecom na potpuno nov način. “Jednom sam, nakon posebno stresnog dana, sjela s djecom i otvoreno im rekla kako se osjećam. Iskreno, bez uljepšavanja. Znaš što se dogodilo? Moja Ina, koja je tada imala osam godina, rekla je: ‘Mama, možemo ti pomoći oko pospremanja da se manje nerviraš.’ To je bio trenutak kad sam shvatila da nije dovoljno samo biti roditelj – moraš biti i njihov sugovornik.”
Sada, kad se osvrne na svoje putovanje, Marija kaže: “Uživam u životu sa ‘druge strane’. Moj život je radost, kreacija i ljubav. Djeca su postala uspješni i društveno angažirani ljudi, a ja se ponosim njima i sobom. Ta borba? Vrijedila je svakog truda.”
I ti ćeš, dragi moj samohrani roditelju, kad jednom završi ovo poglavlje, imati snage i znanja koja će te voditi kroz život. Samohrano roditeljstvo nije vječnost, ali je tvoj ispit iz kojeg ćeš izaći jači, mudriji i spremniji za sve što te čeka.
Udruga Rotor ovdje je da ti pomogne upravljati svojim emocijama, vremenom, financijama, spontanom i kvalitetnom komunikacijom s djecom i svijetom oko sebe te da osjetiš snagu zajedništva. Jer, mi zajedno možemo sve!
Zato, ako već sada osjećaš da ti treba podrška, nemoj odgađati. Kao što Marija kaže: “Svi trebamo nekoga tko će nam ‘čuvati leđa’.” Udruga Rotor tu je za tebe, jer zajedno možemo graditi bolju budućnost.
S ljubavlju,
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
