Nisam ni otvorila prozore do kraja, a već sam čula poznato: „Aaaapćiha!“ — tako glasno da su i vrapci na balkonu poletjeli. Proljeće je stiglo, sve miriše na novi početak, ali u našoj kući — počeci mirišu na pelud i zvuče kao maraton kihanja. Ana, moja mala junakinja s očima koje se odmah zacrvene i nosićem koji se pretvori u fontanu, mrzi proljeće s istom strašću s kojom ga ja obožavam.
Jutros, dok sam pokušavala ugurati sve u raspored — posao, doručak, školu, terapiju, pa opet posao — ona stoji kraj mene, s maramicama u jednoj ruci i nacrtanom maskom u drugoj. “Mama, ako već moram nositi masku, može li biti s unicornima?” Naravno da može. I naravno da ćeš je nositi samo pet minuta.
Pokušavam joj objasniti što je alergija, a ona meni objašnjava da pelud nije neprijatelj, nego “cvjetna čarolija koja nas samo testira.” Iskreno? Ima smisla. Ponekad imam osjećaj da nas život testira baš na tim malim stvarima – na nosićima koji cure kad treba čitati lektiru, na očima koje peku baš kad se igra vani čini najzabavnijom, na majkama koje žele sve držati pod kontrolom dok balansiraju između stotinu uloga.
Ali dok navečer ležimo zagrljene, ona meni šapne: „Mama, znaš… ti si moj antihistaminik.“ I ja puknem. Od smijeha. I od ljubavi.
Možda ovo proljeće neće biti sezona piknika i rolanja, možda ćemo više gledati prirodu kroz zatvoren prozor. Ali bit ćemo zajedno. S maramicama, inhalatorom, i s maskom punom unicorn magije. Jer ljubav je i kad šmrcamo skupa.
