Znate onaj osjećaj kad danima gasite požare, a oni se stalno iznova pale? E pa, to je bio moj život. Ja sam Ana, samohrana majka dvoje divne djece – moje Maje i mog Petra. Radim posao koji volim, ali koji mi doslovno “jede” energiju. Uz sve to, rastava prije pet godina potpuno me zatekla. Moj tadašnji muž samo je jedne večeri rekao da više ne može – posao, stres, djeca, moje nervoze… I otišao. Ja sam ostala sama s dvoje male djece, velikim izazovima i, iskreno, sve manjom snagom za borbu.
U početku sam gurala, kao i svi. Gasila vatre, stavljala flastere na probleme, ignorirala “sitnice” koje su se nakupljale. Sve dok jednog dana nisam osjetila da više ne mogu. Nisam imala odgovore, nisam imala rješenja, a najviše od svega – nisam imala sebe.
Za Udrugu Rotor čula sam i prije – tu i tamo bih pročitala njihove blogove. Bili su mi zanimljivi, životni, ali nisam ih ozbiljno shvaćala. “Ma što oni meni imaju novo reći?” mislila sam. Pa ja sam obrazovana, iskusna, snalažljiva žena. Ili sam barem to mislila o sebi.
A onda je došao onaj trenutak. Znate, onaj trenutak kad puknete. Kad shvatite da vam se smiješi još jedan dan pun kaosa, a vi jednostavno nemate više snage. Tada sam nazvala Udrugu Rotor. Prvi šok – javio se muški glas! Očekivala sam ženu, ali taj glas… Smiren, strpljiv, pun razumijevanja, a opet tako konkretan i siguran. Započeli smo razgovor, a ja sam samo pričala i pričala. I znate što? Po prvi put u dugo vremena osjećala sam se kao da me netko zaista sluša.
Predložio mi je da navratim do Udruge i isprobam njihove kreativne radionice. “To su radionice koje će te promijeniti,” rekao je. Iskreno, nisam odmah povjerovala, ali nešto u njegovim riječima bilo je toliko uvjerljivo da sam odlučila pokušati.
Tri dana kasnije, nakon još jednog “vatrenog” jutra kod kuće, sjela sam u auto i otišla do Udruge. Predložili su mi radionicu “Razvojna/Classic”. Zvonko Budak, predsjednik Udruge, rekao mi je nešto što nikad neću zaboraviti: “Od ove predivne kose napravit ćemo frizuru koja joj dolikuje. Ali prvo je moramo rasčešljati.” Ta rečenica me nasmijala, ali i duboko dirnula.
Sada je prošla godina dana otkad sam završila tu prvu radionicu, i mogu vam reći – moj se život promijenio iz temelja. Shvatila sam tko sam, što želim i kako da to ostvarim. Naučila sam postaviti granice, riješiti probleme prije nego što postanu požari, i najvažnije – vratila sam sebe.
Danas pohađam radionicu “Razvojna/Novac” kako bih naučila mudro upravljati financijama i osjećati obilje u svom životu. I znate što? Po prvi put, osjećam da sam na pravom putu.
Ako i vi osjećate da ste zapeli, da gasite požare i da vam nedostaje onaj “komadić vas” koji ste negdje putem izgubili – nazovite Udrugu Rotor. Vjerujte mi, vrijedi.
Sa poštovanjen
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
