Bio je to onaj rijetki petak kad su djeca kod bivšeg. U kući – tišina. U glavi – kaos. Sjedim uz čaj i razmišljam: “Je li sad trenutak da opet probam s dejtanjem? Ili da operem prozore?”
Gledam aplikaciju za upoznavanje i pokušavam sastaviti opis sebe. Treći put brišem rečenicu: “Samohrani roditelj dvoje djece, voli Netflix i povrće na sniženju.” Zvučim kao da tražim dadilju, ne partnera! A onda – stiže poruka. “Bok, i ja sam tata, tražim nekog s kim mogu dijeliti tišinu i pizzu.” Zvuči savršeno… osim što živi 126 kilometara daleko. Naravno.
Shvatila sam nešto važno – tražiti partnera kao samohrani roditelj ne znači da si slomljen/a. Znači da znaš što želiš, i još više – što ne želiš. I da si naučio/la da se prava veza ne mjeri udaljenošću, nego blizinom duše. A i uvijek postoji Zoom.
Možda ne znam kad ću ga upoznati, ali znam da više ne pristajem na manje od onoga što želim – nekog tko razumije umor, cijeni zagrljaj i ne bježi kad klinac uleti s glavom punom pitanja usred večere. Jer ljubav poslije svega – ne traži savršenstvo, nego iskrenost. I pizzu s dušom.
