Jutro. Alarm zvoni. Već znaš, kava se kuha, dijete (ili dvoje, ili troje) trči uokolo tražeći svoje omiljene čarape koje su, naravno, nestale u svemiru koji zovemo košarica za prljavi veš. Neki dan sam gotovo pozvao NASA-u da mi pomogne locirati te misteriozne čarape – jer taj kosmos prljavog veša definitivno skriva više tajni nego Mjesec! Da, znam kako izgleda tvoje jutro jer i sam imam sličnu priču. Samohrani roditelj, član Udruge Rotor, uvijek u pokretu, uvijek s nekim nevjerojatnim planom koji u minuti postane avantura dostojna filmskog scenarija. Ali hej, tko je rekao da ne može biti i smiješno?
Sjećam se kada je Tomislav, samohrani tata iz Zagreba (i, naravno, član Udruge Rotor) odlučio uvesti strožu rutinu u svoju obiteljsku svakodnevicu, nakon što je shvatio da mu je kaos svakodnevice počeo uzimati danak na energiji. Nakon još jednog jutra u kojem su svi kasnili, a kuhinja izgledala kao bojno polje, odlučio je da je vrijeme za promjenu – kako bi svi zajedno mogli uživati u više mirnih trenutaka, a manje stresa. Njegova su djeca, kako sam ih onako ponosno opisivao, postala “profesionalni mali organizatori”. Sve je imalo svoje mjesto, svaka čarapa svoju sestru, a svako jutro točno vrijeme za buđenje. No, čim su subotnje popodne šetali Bundekom, svi su se ti strogi principi, eto, nekako otopili. Rutina je postala alat, a ne teret. Što je više vremena proveo s djecom u prirodi, igrajući nogomet, berući kestene ili jednostavno šetajući uz rijeku, to je više shvaćao kako rutina može biti jednostavno – olakšavajuća.
Tu je i Marina, samohrana mama iz Splita, još jedna ponosna članica Udruge Rotor, koja se odlučila na uvoditi rutine koje nisu uključivale samo dječje obaveze, nego i njezine vlastite. Nakon meditacije osjeća se smireno i osvježeno, spremna za nove izazove, a trčanje joj daje osjećaj slobode i snage koji ju ispunjava pozitivnom energijom. Njezin trik? “Vrijeme za mamu” od petnaest minuta nakon što djeca zaspu. Njezina meditacija, ili kratak trčak po Marjanu, nisu bile samo njene mini-pobjede; bile su to injekcije energije koje su joj omogućavale preživjeti idući val dječje kreativne destrukcije u dnevnom boravku. Rutina za nju nije značila strogu disciplinu, nego priliku za pronalaženje malih oaza mira. I uz to, pronašla je balans između brige za djecu i brige za sebe. Ako mene pitate, to je supermoć!
E sad, znam da mnogi misle kako rutina nije za svakoga – “Ne želim da mi život bude kao po šablonu!” – kažu. Ali rutina ne mora biti stroga. Tomislav, na primjer, uvijek ostavlja vikende slobodne za spontane avanture s djecom, dok Marina ponekad mijenja večernje trčanje za opuštanje uz film. Rutina može biti fleksibilna i prilagođena tvojim potrebama, i upravo to čini razliku. No, vjerujte mi, članstvo u Udruzi Rotor pruža onu dozu podrške koja čini rutinu puno zabavnijom i fleksibilnijom. Uz sve izazove vođenja tvrtke, snalaženja na višim upravljačkim pozicijama, i pritom odgajanja malih ljudi, rutine nisu okovi. Na primjer, Marina se često koristi večernjim rasporedom kako bi isplanirala važne poslovne sastanke u jutarnjim satima kada su djeca u školi, a Tomislav koristi pauze za ručak za obavljanje kraćih roditeljskih zadataka. Takva fleksibilna rutina pomaže im da balansiraju sve obaveze bez previše stresa. One su alat kojim olakšavamo svakodnevne avanture.
Na kraju, dragi moji samohrani roditelji, sjetite se – rutina nije zatvor nego naš osobni bedem koji nas štiti od kaosa i pomaže nam da budemo najbolji mogući roditelji. A ako vam sve ovo ipak zvuči kao previše teoretiziranja, sjetite se Zvonka koji svaki dan piše ove redove – i on također ponekad izgubi svoje čarape, ali se barem pokušava nasmijati na to.
Pozdrav od Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor Javi se, pridruži se, mi zajedno možemo sve!
Kad pročitaš ovaj Blog, zastani, odmori i promisli da postaneš član Udruge Rotor.
