Nedjelja navečer. Djeca napokon u pidžamama, kuhinja barem djelomično pod kontrolom, a ja – sjedeći na rubu kreveta, skrolam kroz kalendar za idući tjedan i pokušavam predvidjeti kaos.
U ponedjeljak sastanak u 8:00. Utorak – kontrolni iz matematike (što znači ponavljanje u ponedjeljak navečer s puno živaca i malo strpljenja). U srijedu me čeka prezentacija, u četvrtak nogomet, a u petak… nisam još ni stigla pogledati.
U toj tišini između redaka obaveza, jedna misao me presječe – ja to sve ipak nekako izguram. Svaki tjedan. Svaki dan. Iako ne znam kako. I iako svaki put mislim da neće ići.
Zato ovaj put ne planiram do u detalje. Ovaj put ne pokušavam sve imati pod kontrolom. Ovaj put samo radim mjesto. Za stvari koje nisu u kalendaru – za iznenadne zagrljaje, neočekivani smijeh, za umor koji ne treba opravdanja, i za ono što će doći, a još ne znam da mi treba.
Jer možda ne znam što me točno čeka idući tjedan.
Ali znam tko će doći kroz njega – ja. Opet. Sa svime što jesam.
I to je dovoljno.
