Prošle mjesec imali smo privilegiju razgovarati s Vesnom, šezdesetogodišnjom ženom koja i dalje zrači ogromnom životnom energijom i pozitivnim stavovima.
Dobrodošla, draga Marta, oduševljeni smo što imate želju podijeliti svoju životnu priču kako biste inspirirali druge i dali im snagu da ne posustanu pred životnim izazovima.
Zahvaljujem vam na srdačnom dočeku. Zaista sam zahvalna što imam priliku podijeliti svoju životnu priču s vama i svima koji će nas čitati. Nisam vam ja za snimanje i podcast. Nekako mi je lakše ovako … Svjesna sam koliko je svaka priča važna i kako može inspirirati i dotaknuti srca drugih.
Kroz svoje iskustvo shvatila sam da iako su naši životni putevi različiti, često se suočavamo s sličnim izazovima i lekcijama. Vjerujem u univerzalne vrijednosti poput povjerenja u život, ljubavi, empatije i strpljenja, koje su me vodile kroz sve uspone i padove.
Želim da moja priča bude svjetlo nadu za sve one koji se suočavaju s teškoćama, da ih ohrabrim da ne odustanu, već da pronađu snagu u sebi i okrenu se pozitivnom. Jer, kao što sam naučila iz vlastitog iskustva, čak i u najmračnijim trenucima, postoji svjetlo na kraju tunela.
Završila sam frizerski zanat s jednom jedinom željom – stvarati ljepotu. U to vrijeme, opcija nije bilo mnogo. Radila sam kod stroge gazdarice Marije, čija je ruka bila toliko čvrsta da su mi prsti često zadrhtali dok bih rezala kosu. Ipak, ta iskustva su me učinila snažnijom i odlučnijom da postignem svoje snove.
Nakon toga, radila sam u nekoliko lokalnih frizerskih salona, upoznavajući ljude različitih sudbina i priča. U jednom od tih salona, susrela sam Josipa, mesara iz susjednog lokala. Bio je šarmantan i pun duha, a njegov smijeh mi je osvijetlio svaki dan. Bila je to ljubav na prvi pogled, kao da su nas sudbina i šiške naše sudbine spojile u jedno.
Uskoro smo se vjenčali, a naša sreća činila se beskrajnom. Planirali smo zajedničku budućnost, no kako to obično biva, život je počeo pokazivati svoje lice. Josip je počeo piti i kockati se, ostavljajući me samu da se brinem o djeci, Igoru i Sari. U trenucima tuge i očaja, shvatila sam da moram poduzeti korake za bolje sutra, pa sam se vratila majci na Trešnjevku.
Prostor u kojem smo živjele bio je skučen – samo jedna soba, kuhinja, mali toalet i hodnik. Ali, uz podršku moje sestre iz Kanade, koja je povremeno slala novac, osjećala sam se kao da imam čitav svijet. Uskoro sam upoznala Ivana, trgovačkog putnika (potrošnim materijalom), čiji su osmijeh i vedra narav ponovno probudili iskru u mom srcu. Na sreću, Ivan je prihvatio moju djecu, a i on se svidio njima, što je olakšalo naš zajednički život.
Nakon dvije godine ljubavi, Ivan i ja smo se vjenčali i skupa s djecom preselili u njegov stan u Sigetu. Bili smo sretni, ali nesreća je ponovno pogodila moj život kada je Ivan obolio i nažalost – ubrzo – umro. Ostala sam sama, no moja djeca su odrasla i sada imaju vlastite obitelji. Ja sam postala peterostruka baka i živim sama.
Unatoč svim teškoćama, nisam dopustila da me život slomi. Postala sam članica Udruge Rotor, gdje često volontiram. Pomaganje drugima daje mi svrhu i radost u životu, iako je moj životni put bio pun izazova. Svaka borba, svaki osmijeh koji sam uspjela izmamiti drugima, svaka suza koju sam obrisala s tuđeg lica, sve to me samo učinilo jačom i spremnijom za ono što dolazi. Jer, kao što frizerka zna, i kada se sve čini neredom, možemo stvoriti ljepotu.
