Subotnje jutro. Kava miriše dok skrolaš kroz raspored aktivnosti – plivanje u 10, balet u 12. Ali umjesto uzbuđenja, s druge strane stola te gledaš par umornih očiju. „Mama, mogu danas ne ići?“, tiho kaže tvoje dijete, pomalo nesigurno.
A u tebi vrtlog. Odgovornost, planovi, želja da mu pružiš najbolje. Gdje je granica između učinkovitosti i prevelikog pritiska?
Svi smo bili tamo. Platiš članarinu, organiziraš vikend oko treninga, a onda – otpor. Nekad su to umor i trenutna lijenost, a nekad iskreno odbijanje. „Ne sviđa mi se više.“ „Dosadno mi je.“ Ili ono najjteže – „Nisam dovoljno dobar/dobra.“
Možda ti je bivši već rekao: „Previše ga forsiraš.“ Možda su bake i djedovi komentirali: „Pa ti si išla na sve aktivnosti, nek ide i on/ona.“ A možda se pitaš – tko je u pravu?
Djeca rastu, mijenjaju se i traže svoj put. Nekad ih treba potaknuti da ne odustanu na prvoj prepreci. Ali nekad je znak da treba stati. Balans između ta dva… to je prava umjetnost roditeljstv
„A što ako kasnije požališ?“ pitaš.
„Možda… ali onda ću probati nešto drugo“, kaže ti dijete, s onom iskrenošću koja te uvijek razoruža.
Taj trenutak te podsjeti – tvoj zadatak nije da mu isplaniraš svaki korak, nego da ga naučiš da prepoznaš što mu treba.
Biti samohrani roditelj znači donositi odluke svaki dan. I za sebe, i za njih. Nekad forsiraš jer znaš da mogu više. Nekad popustiš jer znaš da je to pravi trenutak.
I sve je to dio odrastanja – i njihova, i tvog. Jer mi zajedno možemo sve.
