Ovu svoju životnu ispovijest iznosim iz poštovanja prema Udrugi Rotor i svim njenim volonterima.
Kad bih svoj život opisao kao film, možda bi početak bio nešto poput uzbudljive avanture s planiranim putem kroz pravo, ali bi se brzo pretvorio u nevjerojatnu priču o neočekivanim putevima, ljubavi i gubitku, a završio bi se nadom i novim počecima, zahvaljujući Udruzi Rotor.
Po završetku gimnazije, bio sam spreman krenuti putem pravnog obrazovanja u Zagrebu. No, sudbina me odvela na drugačiji put, i završio sam kao administrativni radnik u općini. Iako to nije bilo ono što sam planirao, brzo sam se prilagodio novom okruženju. Obožavao sam svoj posao – komunicirati s ljudima, imati sve pod kontrolom, to je bilo ono što me ispunjavalo.
Život mi se činio kao da mi je iz nekog razloga dodijeljeno ovo radno mjesto. Stanovao sam kod ujaka koji me potaknuo da dođem u Zagreb i tražim svoje mjesto pod suncem. Ubrzo sam se susreo s Marijom, predivnom ženom koja je radila u istoj zgradi. Naša veza započela je spontano, a brzo smo postali nerazdvojni.
Ubrzo smo se vjenčali i počeli živjeti zajedno, u velikoj kući s Marijinim roditeljima. Osjećao sam se kao da sam dobio drugu obitelj, a naše prvo dijete, Danijela, donijelo je još više radosti u naše živote. Uskoro se pridružio i Dalibor, naš mali nasmijani anđeo.
No, kao što život često bude, sretne trenutke mogu zamijeniti teške kušnje. Marija je iznenada oboljela od raka pluća, i unatoč svim našim naporima, izgubili smo je nakon kratke borbe. Bio je to težak udarac za sve nas. Osjećao sam se izgubljeno i nemoćno.
Tada je jedna kolegica spomenula Udrugu Rotor. Iako sam bio skeptičan u početku, odlučio sam im se obratiti. Ta odluka se ispostavila kao jedna od najboljih koje sam ikada donio. Primili su me s toplinom i razumijevanjem, pružajući mi podršku koja mi je bila prijeko potrebna u tom teškom razdoblju.
Danas sam zahvalan što sam dio Udruge Rotor. Sudjelujem u raznim aktivnostima, pomažući drugima kao volonter, ali i primajući podršku i prijateljstvo od članova udruge. Vrijeme leti, a Danijela i Dalibor rastu i ostvaruju svoje snove. Nadam se da će nastaviti putem koji sam planirao za sebe, ali s još više snage i hrabrosti.
Moja životna priča nije tipična, ali upravo ta neočekivana putovanja čine život tako zanimljivim i poučnim. Uvijek ima mjesta za novi početak, nadu i zajednicu koja će nas podržati kad nam je to najpotrebnije.
