Sjedila sam na rubu kreveta s bakinim šalom u ruci. Djeca su crtala, a ja sam tražila prave riječi. Kako im reći da baka više neće doći? Da je otišla zauvijek?
“Moramo razgovarati”, izustila sam. A moj mlađi sin me veselo pitao: “Mama, jel baka sad u nebu s Batmanom?” I nasmijao se. Srce mi se steglo, a oči napunile suzama – onima koje bole, ali i onima koje griju.
Rekla sam da je baka sad na posebnom mjestu. Da je možemo pronaći u mirisu kolača, u pjesmama koje volimo i kad se jako, jako grlimo. Nisam rekla sve savršeno, ali sam rekla iskreno. I djeca su to osjetila.
Navečer mi je sin šapnuo: “Mama, baka me večeras sigurno gledala dok sam grlio tebe.” Jesam li opet plakala? Jesam. Jer njihova srca razumiju više nego što mislimo.
Baka sada živi među zvijezdama – i u svakom crtežu u kojem ima krila, osmijeh i tanjur kolača.
