Kad mi unuci dođu na spavanje, mislim si – divota, malo ćemo se družiti, pogledati crtić, pa spavati kao bebe. A onda dođe stvarnost. Jedan bi vodu, drugi pita tko je izmislio oblake, treći se vrti kao ventilator. I tako ja, umjesto da uživam u mirnoj večeri, dočekam 23:47 s pitanjem: „Pa dobro, kako to samohrani roditelji preživljavaju SVAKU večer?“
Samohrani roditelji su superheroji bez plašta. Rade, kuhaju, odgajaju, popravljaju igračke, izigravaju taksi službu i pritom se još smješkaju. Ali kada navečer konačno sjednu, shvate da je kuća tiha. Možda previše tiha.
Samoća zna biti teža od umora. Možeš imati pretrpan raspored, ali kad nema nikoga s kim ćeš podijeliti „Čuješ ovo? Malac je danas rekao da će biti astronaut, ali samo ako smije ponijeti psa!“, nešto fali. I to nešto nije mala stvar.
Udruga Rotor je ovdje da ta samoća ne bude kraj priče. Da postoji netko tko razumije, tko će te saslušati, tko zna koliko znači imati s kim podijeliti i probleme i smijeh. Jer „Mi zajedno možemo sve!“
Ako si samohrani roditelj i prepoznaješ se u ovome, javi se. Dođi na druženje, podijeli svoje iskustvo ili barem napiši – „Da, i ja u 23:47 buljim u zid i razmišljam o svemiru!“
