Stan je tih. Djeca spavaju, a ona napokon sjeda na kauč. Posao, kuća, obaveze – sve je završeno. Osim onog osjećaja praznine koji se ne može precrtati s to-do liste.
Uzima mobitel. Gleda poruke. Ništa osim obavijesti iz vrtića i mailova s posla. Uzdiše. Možda su u pravu kad kažu da menadžeri nemaju privatni život.
Iz razmišljanja je trgne šuštanje iz dječje sobe. Malena glavica proviri iza vrata.
„Mama?“
„Što je, dušo?“
„Kad će tvoj dečko doći?“
Majka zatrepće. „Koji dečko?“
„Onaj koji će ti pomoći da manje radiš i da se više igraš s nama.“
Smije se, ali joj oči zasuze. Dolazi do sina, podiže ga i šapne mu:
„Taj dečko će doći kad pronađe neku super mamu koja zna kuhati, igrati društvene igre i ima najslađu djecu na svijetu.“
Sin zamišljeno klimne. „Aha… Pa, ti znaš kuhati, znaš se igrati, a mi smo najslađi…“
Zastane i nasmije se.
„Mama, mislim da si ti ta super mama. Možda se on tebe boji?“
Smijeh joj pobjegne iz grla. Možda, samo možda, još nije upoznala pravog. Ali već sad ima ljubav koju ništa ne može zamijeniti.
