Samohrani otac.
U odijelu. S rasporedom koji ne prestaje, s odgovornošću koja ne bira ni vrijeme ni mjesto. Već godinama sam. Bez partnerice, bez pauze, bez sigurnosne mreže. Sam s obavezama i s djetetom koje raste – brže nego što stigne primijetiti.
Njegov sin. Šesnaest godina. Pametan, samozatajan.
U zadnje vrijeme… udaljen.
Mobitel stalno u ruci. Pogled skreće kad ga pokušava pogledati.
Poruke brzo nestaju. Ekran se zaključa.
A onda počinje primjećivati – iz novčanika povremeno nestane novac.
Ne mnogo, ali dovoljno da srce zadrhti.
Otac ne želi špijunirati. Ne želi optuživati. Ali ni šutjeti.
Jedne večeri, nakon dana u kojem je vodio druge, ali jedva stigao poslušati sebe, s večerom na brzinu i tišinom u stanu, stao je pred sinova vrata.
Udahne duboko. Pokuca.
Ulazi bez ljutnje. Bez monologa.
„Znaš“, kaže tiho, sjedeći na rub kreveta, „neću ti postavljati pitanja ako nisi spreman. Samo… ako nešto nosiš, ne moraš to više sam.“
Sin spušta pogled. Ruke mu se igraju rubom deke.
A onda – šapat:
„Online klađenje.“
„Počelo je iz dosade, iz zezancije. Onda sam krenuo gubiti. I nisam znao kako reći… bilo me sram.“
Otac šuti. Ne zbog šoka. Nego da mu da prostor.
Onda polako, mirno:
„Gledaj… ja sam sam. Ali nisam slab. I nisam ovdje da sudim – ovdje sam da te držim kad padaš.“
Dogovaraju se.
Bez kazni. Bez vike.
Mobitel će zajedno pregledavati. Bit će razgovora, redovitih. Iskrenih.
Povjerenje – ne kao nagrada, nego kao izbor. Svaki dan iznova.
Kasnije te noći, dok sin spava, samohrani otac sjedi sam za kuhinjskim stolom.
Umoran. Prazan.
Ali i… zahvalan.
Jer ono što gradi nije savršena obitelj.
To je dom u kojem je dozvoljeno pogriješiti, ali i ponovno izabrati – istinu, bliskost, povjerenje.
Jer samohrani ne znači sam.
A tišina između redova – kad se čita s ljubavlju – zna govoriti više nego riječi.
