Kad sam prvi put izgovorio rečenicu: “Možete li ih uzeti za produženi vikend?”, činilo mi se da tražim sitnicu. Djeca su ih ionako obožavala, a i baka i djed uvijek pričaju kako im nedostaju. U mojoj glavi, sve je bilo jednostavno: ja se malo odmorim, oni se malo razvesele, svi sretni.
Ali ne.
Baka odmah: “A znaš da imamo onu misu u nedjelju, pa ručak s tetom Ankicom…”
Djed: “A i nogomet u subotu, znaš, dečki iz kvarta, rekreacija…”
Djeca skaču uokolo, viču: “Hoćemo kod bakeee!” – a baka ih gleda kao da su joj upravo dostavili tri hiperaktivna kaktusa s baterijama koje se ne mogu izvaditi.
Kompromis se počinje slagati kao međunarodni sporazum.
Ja: “Možda samo dvije noći? Petak navečer do nedjelje popodne?”
Baka: “Dobro, ali da spakiraju papuče i da ne jedu samo pizzu, molim.”
Djed: “I da ne navijaju sat u 6 ujutro da gledaju crtiće. Prošli put sam mislio da mi zvoni od peći alarm!”
Na kraju, dogovor postignut. Utorak je. Vikend tek dolazi, a ja već osjećam grižnju savjesti. Jesam li sebičan? Je li ovo okej? Ali onda stanem. Udahnem.
Pa, i ja sam nečije dijete. I ja sam čovjek. I ovaj umor u ramenima, u mislima, u srcu… ne nestaje sam od sebe. Ponekad trebaš samo jednu noć tišine. Jedno jutro bez trčanja za čarapama. Jedan doručak koji nije hladna kava i zalogaj tosta koji jedeš dok pakiraš pernicu.
A baka i djed? Kad sam ih nazvao da potvrdim plan, čujem smijeh u pozadini. Baka kaže: “Već smo ispekli kekse.” Djed se ubacuje: “I nabavio sam onu društvenu igru koju vole!”
Možda je istina što kažu – za djecu nikad nisi umoran. A kad vide koliko ih želimo, koliko nam znače… onda ni djed i baka ne broje danima koliko su umorni.
I zato – kad uskoče, kad otvore vrata svoje kuće i srca – to nije “čuvanje djece”. To je ljubav u svom najnježnijem, najtoplijem obliku. A nama, samohranim roditeljima, to je više od usluge. To je spas. Dva dana predaha. I ne, nismo manje roditelji zbog toga.
Samo smo dovoljno mudri da znamo: treba ponekad malo mira da bismo mogli ponovno biti – sve što oni trebaju.
