Nisam ovo planirala. Nisam maštala o ovakvom scenariju, niti sam ga imala u rukavu kao rezervnu priču za slučaj da život krene nekim čudnim putem. A ipak, evo me. Trudna. S kolegom.
Bez velike ljubavne priče. Bez sigurnog plana. Bez jasnog odgovora na pitanje “što sad?”
Prvo što me preplavilo bio je strah. Onaj tihi, koji ne viče, ali steže grlo iznutra. Strah od osude, od nepoznatog, od toga hoću li znati biti dovoljno dobra. I istovremeno, osjećaj da u meni raste nešto nevjerojatno stvarno. Ne nešto – netko.
Nisam imala suze radosnice. Imala sam tišinu, preduga razmišljanja i srce koje se neprestano vraćalo jednoj istoj misli – mogu li ja ovo? A onda, negdje između svih tih pitanja, došlo je drugo lice istine. Ne onog što će ljudi reći, nego ono što ja osjećam. Jer sve drugo mogu ignorirati, ali sebe – sebe ne mogu.
Ova trudnoća možda nije došla iz ljubavne bajke, ali donosi ljubav koju nisam ni znala da mogu osjećati. I ako me to čini slabom, neka bude tako. Ali ako me to čini majkom, onda već sada znam – ja to mogu. Ne zato što sve znam, nego zato što biram vjerovati sebi, bez garancije, bez idealnih uvjeta.
Svatko ima svoju priču. Moja počinje ovako. Neočekivano. I baš zato – stvarno.
