Jučer je bio Uskrsni ponedjeljak – dan za lagane ostatke od ručka, kavu na suncu i još malo obiteljskog druženja prije povratka u svakodnevicu. Moj sin i njegov djed, nerazdvojni dvojac kad god se nađu u istom dvorištu, odlučili su iskoristiti lijepo vrijeme za “ozbiljnu misiju” – penjanje na staru krušku koja, kako djed kaže, pamti još njegova djetinjstva.
Gledala sam ih iz kuhinje dok su obojica smišljali kako da se popnu, kao da su dvojica istraživača u Amazoniji, a ne dječak i djed u sportskim papučama. Smijali su se, hrabrili jedan drugog i na trenutak, vrijeme je stalo. Sve dok nije zagrmjelo… ne s neba, nego sa stabla.
Zvuk pada bio je kratak i jasan. Onaj tren kad srce stane, a misli navale kao bujica. Trčim. Djed blijed, a moj mali lav drži ruku i šapće: „Mama, mislim da sam je malo zezn’o.“ Gledam ga, suze mu u očima, ali ne od boli – više od šoka. Hitna. Bolnica. Slomljena ruka. Gips.
U čekaonici bolnice, dok sam mu uređivala jastuk pod ruku, rekao je: „Znaš, mama, sad ću moći u školu nositi markere. Svi će pisat po gipsu. I nacrtat ću si zmaja!“ Gledam ga i mislim – evo ga, dijete koje zna kako iz poraza izvući pobjedu.
Djed se kasnije pokušao ispričati. Ali istina je – to nije bio pad. To je bio let koji je završio s malo više uspomena. Jer nekad moraš pasti da naučiš gdje ti je granica – i kako se opet dići s osmijehom.
Uskrsni ponedjeljak nije bio tih i običan. Bio je pun ljubavi, brige, podrške i… budućih potpisa na gipsu. I znate što? Bit će to priča koju ćemo pričati godinama. Jer najljepši praznici nisu oni savršeni – nego oni stvarni.
