E, moj prijatelju, znam da si u onoj standardnoj priči: samohrani otac s dvoje djece, visoka pozicija u firmi, sjajan stan, vrhunski auto… ali kad zadnji put si uspio okupiti svoju djecu za stolom i pojesti zajedno bez da svatko bulji u svoj ekran? Ili možda ti, draga samohrana majko, balansiraš između konferencijskih poziva, nogometnih treninga i pokušaja da uloviš koji trenutak za sebe – ali obrok s djecom, onaj pravi zajednički trenutak, uvijek završi negdje na dnu tvoje liste prioriteta?
Zvuči poznato? Naravno da da. Svi smo u toj istoj utrci, stalno u potrazi za “boljim” – bolji posao, bolji partner, bolji auto. Ali, jesi li se ikada zapitao/la koliko ti zajednički obroci mogu olakšati cijelu ovu zbrku?
Jedan samohrani otac mi je pričao kako je, unatoč svim poslovnim obvezama i vječnom multitaskingu, odlučio uvesti pravilo zajedničkog obroka s djecom bar jednom tjedno. Kaže da su to postali trenuci kada stvarno osjeti da je povezan s njima – bez stresa, bez pritiska. Njegova kćerka i sin tada otvoreno pričaju o stvarima koje mu inače nikad ne bi spomenuli, čak ni dok ih vozi u školu. Priznao je da je to vrijeme postalo njihova mala oaza mira u svijetu koji inače neprestano juri.
Isto tako, jedna samohrana majka ispričala mi je kako, iako se nakon dugog dana na poslu često osjeća iscrpljeno, upravo ti zajednički obroci postaju trenutak kada njena djeca konačno otvaraju dušu. Njen sin tada priča o stvarima koje ga muče u školi, a kći dijeli svoje male pobjede i poraze koje nikada ne bi spomenula usput. Takvi trenutci su ono što čini obiteljsku povezanost stvarnom.
Ali sad iskreno, je li to stvarno važno? Možda je pravo pitanje koje ćemo obraditi u jednom od sljedećih blogova – kako nam ti obroci zapravo pomažu u stvaranju kvalitetnijih odnosa s djecom? Možda se odgovor skriva negdje između tanjura špageta i tebe koji na trenutak zaboravljaš na sve ostalo.
I evo ti jedno pitanje za razmišljanje, sasvim lagano, bez pritiska: Kad si zadnji put sjeo s djecom, bez mobitela, bez distrakcija, i stvarno slušao što imaju za reći? U redu, o tome ćemo pričati drugi put, nije sad bitno.
Na kraju dana, svi znamo da život nije samo u tome koliko smo sati proveli u uredu ili koliko smo toga postigli. Radi se o trenucima koje dijelimo s onima koji su nam najvažniji. Zato, sljedeći put kad sjedneš za stol, sjeti se da to nije samo obrok. To je prilika za smijeh, za povezivanje, za one male stvari koje čine promjenu.
Do idućeg puta, želim ti puno smijeha za stolom i sjećanja koja će trajati!
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
