Sonja, samohrana majka, 35 godina, menadžerica. Uvijek negdje na putu – ali nikad za volanom.
Godinama nije bilo vremena. Prvo faks. Pa brak. Djeca. Karijera. Uvijek nešto preče. A sada? Sve to nosi sama. I zna – došlo je vrijeme da nauči voziti, doslovno i simbolično. Jer više ne želi ovisiti. O nikome. Ni o službenim vozačima, o taksiju, ni o pomoći, ni o vremenu.
Upisuje autoškolu. Osjeća tremu kao tinejdžerica. Instruktor joj kaže: “Samo lagano, niste jedini koji su počeli kasnije.” Ali njoj to nije “samo vožnja” – to je korak prema slobodi.
Jedne večeri, vraćajući se s teorije, njezina kćer je pita:
“Mama, jel’ onda sad ti voziš nas u život?”
Ona se nasmije. Pogleda je i odgovori:
“Ma dušo, sad tek učim kako se stiže do sebe.”
U pozadini: snop papira s posla, ostaci ručka na stolu, a na frižideru tiho stoji potvrda iz autoškole – mala, ali važna oznaka da je krenula. Napokon. Prema sebi.
Jer ponekad je dovoljno samo sjesti… i odlučiti da voziš dalje. Bez žurbe. Ali svojim putem.
