Jutros me sin pitao:
„Tata, zašto nikad ne idemo kod one druge bake?“
Zaledio sam se. Jer nije stvar u vožnji, nego u onom osjećaju kad ti bivša svekrva kroz osmijeh dobaci: „Kad si bio s našom, sve je bilo bolje.“
Nakon takvih posjeta meni treba čaj, šetnja i reset mozga.
Istina je – nisam ih vodio jer sam se bojao. Bojao sam se napetosti, pogleda, komentara.
Ali djeca ne trebaju savršene odnose, već prilike da osjete ljubav, i izgrade vlastiti doživljaj obitelji.
Možda baš ta “druga” baka ima nešto važno za dati – makar to bio kolač iz dubokog leda i krivo izgovoreno ime crtića.
Ovaj vikend… možda ipak idemo.
Jer djeca trebaju sve boje svoje priče.
A ja – samo hrabrost. I čarape.
