Dakle, budi iskren/a, koliko puta si u zadnjih mjesec dana, žureći na sastanak, trpao/la svog mališana u autosjedalicu, dok je on/ona pokušavao/la pobjeći iz auta brzinom kao da je dobio/la turbo pogon? Naravno, usput ti je u glavi odjekivalo ono famozno pitanje: “Zašto ovo dijete mrzi vrtić više nego što ja mrzim ponedjeljak?”
Sigurno si se pitao/la, je li stvar u tebi, njima ili u tom vrtiću koji, iako izgleda kao Disneyland za djecu, očito nema baš neki faktor privlačnosti za tvoje dijete. Možda ima veze s onim epskim tantrumima kod kuće kad spomeneš riječ “vrtić”. Možda ne. Možda je to nešto puno dublje… nešto što ćemo otkriti kad napokon uhvatimo malo vremena između sastanaka, konferencijskih poziva i pokušaja da dovedemo svoj život u red. U nekom od idućih postova, zar ne?
Nije to ništa čudno, tvoja frustracija je sasvim opravdana, jer, kako kažu, ako nemaš vremena ni za što drugo, onda nemaš ni za disanje. No, sad ozbiljno, kad si zadnji put pomislio/la kako bi bilo divno da imaš vremenski stroj, pa da ga samo na pet minuta vratiš unazad, prije nego što je tvoja jutarnja rutina postala ekvivalent utrci u Formuli 1?
Razmisli o ovoj sceni: ti, u elegantnom odijelu, koje si naravno kupio/la u onom butiku koji si uhvatio/la u prolazu, pokušavaš ne ispustiti mobitel dok s druge ruke držiš kavu i laptop, a klinac se ispred vrtića drži za tvoju nogu kao da mu je to posljednja slamka spasa. Naravno, svi te gledaju kao da si u epicentru drame koju nitko ne razumije. Iako… možda su svi već prošli kroz to, ali nikad nisu imali hrabrosti priznati.
A samohrani otac? Zamislimo njega – crni BMW, savršeno uglađeno odijelo, a ujedno i ono srceparajuće “molim te tata, neee” koje odzvanja hodnicima vrtića dok pokušava zadržati osmijeh pred učiteljicom. I samohrana majka, koja se već bori s rokovima, dok u mislima prolazi kroz sve moguće izgovore koje bi mogla iskoristiti da odgodi odlazak na posao, samo kako bi izbjegla još jednu jutarnju scenu.
U međuvremenu, samo da znaš, Urugu Rotor – tišina na kotačima! Jesi li ikad imao/la osjećaj da se svijet jednostavno smije iza tvojih leđa dok pokušavaš zadržati razum?
Pa dobro, dragi roditelju, ovo je tvoj trenutak. Jesi li ikada stao/la i pitao/la se: zašto naša djeca ne vole ići u vrtić? Ne, ne mislim na one standardne izgovore tipa “ne volim hranu tamo” ili “taj i taj me zadirkivao”. Nešto dublje, možda… Ali o tome ćemo u nekom od sljedećih postova. Do tada, dobro se naspavaj (ako možeš), jer sutra je novi dan i nova prilika za utrku kroz život.
Ovdje smo svi u istom čamcu, a možda, samo možda, pronađemo odgovor na ta vječita dječja pitanja zajedno. Ali dok se to ne dogodi, nasmij se, jer ako ništa drugo, barem znaš da nisi sam/a u toj svakodnevnoj ludosti. Svi mi samohrani roditelji, vozači sjajnih auta i nositelji fancy titula, zapravo smo isti – pokušavamo preživjeti dan, dok jurimo za djecom, poslom i, naravno, srećom.
Vidimo se uskoro, u još jednoj epizodi ovog ludila zvanog život!
Kao što je svako putovanje vrijedno završetka, tako je i svaka priča vrijedna dijeljenja.
Hvala ti što si bio/bila dio ove priče.
Do idućeg puta, Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
