Jedan običan utorak popodne. Ti, samohrana majka, izvršna direktorica i članica Udruge Rotor, žongliraš između sastanka s partnerima iz Londona i pokušaja da tvoj sin Luka odradi domaću zadaću iz matematike. Ili možda, ti, samohrani otac i član Udruge Rotor, užurbano balansiraš između odgovornosti upravitelja velikog državnog projekta i dogovaranja treninga nogometa za svoju kćer Lanu. Bez obzira koji od tih likova bio ti – dan ti je, blago rečeno, poligon za obaranje rekorda u multitaskingu. Ali, hajdemo malo stati na loptu i razmisliti: gdje si ti na toj beskonačnoj listi obaveza?
Prioritizacija – riječ koja zvuči pomalo dosadno, ali donosi mir kao najfiniji spa tretman. Kad počneš prioritizirati svoje obaveze, događa se nešto čarobno – napetost se smanjuje, a ti se počinješ osjećati kao da vladaš svojim vremenom, a ne kao da ono vlada tobom. No, kako zapravo odlučiti što je važno, a što može čekati?
Evo malog primjera iz stvarnog života: Ana, samohrana majka i članica Udruge Rotor, imala je običaj raditi do kasnih večernjih sati, često zanemarujući večernje priče sa svojom djecom. Znala je da je to ključno vrijeme za njih, ali posao je uvijek bio “hitno”. Jednog dana odlučila je probati nešto novo: napisala je na papir sve svoje obaveze i poredala ih po važnosti. Shvatila je da poslovni mailovi mogu čekati do sutra ujutro, ali osmijeh njezine djece – on je hitan upravo sada. I znaš što se dogodilo? Posao nije propao, a ona je dobila mnogo više od radnog uspjeha – dobila je onaj osjećaj da je dobra mama.
Ili uzmimo za primjer Marka, samohranog oca, također člana Udruge Rotor, koji je uložio godine rada u svoju menadžersku karijeru. Marko je svakog vikenda radio na svom “to-do” popisu, koji je uključivao sve od popravljanja slavine do organizacije izleta za djecu. Ali nikako nije nalazio vremena za sebe. Jednog petka, na inicijativu Udruge Rotor, Marko je došao na radionicu o organizaciji vremena. Kroz razgovor i razmjenu iskustava s drugim članovima shvatio je da dio tih obaveza može povjeriti drugima – pa čak i zamoliti djecu da sudjeluju u nekim zadacima. I gle čuda, taj vikend Marko je prvi put u mjesecima otišao na planinarenje – sam! Kako se osjećao? Kao novi čovjek.
Što možeš naučiti od Ane i Marka? Pa, jednostavno, ponekad moraš biti dovoljno hrabar da se zapitaš: što će se dogodi ako ovo napravim sutra? Hoće li netko zbog toga biti gladan ili nesretan? Ako odgovor nije potvrdan, onda znaš što ti je to činiti – staviti tu obavezu na dno popisa i uživati u trenutku s onima koje voliš ili – možda iznenađujuće – sam sa sobom.
U Udruzi Rotor često pričamo o tome kako nitko ne može biti superjunak sam za sebe, ali zajedno, možemo činiti čuda. Zato smo tu jedni za druge – jer, mi zajedno možemo sve! Bilo da je riječ o dijeljenju trikova kako uštedjeti vrijeme, organiziranju izleta gdje svi možemo uživati i opustiti se ili jednostavno biti podrška kad sve krene nizbrdo.
Kad se stvari čine prekobrojnima, kad ti se čini da ništa ne stižeš i kad si na rubu – sjeti se da je najvažnije biti prisutan za sebe i svoju djecu. Jer, od svih obaveza koje imamo, ljubav i povezanost su one koje ne možemo i ne smijemo delegirati.
Zato, dragi samohrani roditelju, kad završiš s čitanjem ovog bloga, zastani. Uzmi pet minuta, uradi kavu ili čaj, udahni duboko i promisli – što možeš odgoditi za sutra, a što je vrijedno trenutka baš sada? Možda je pravo vrijeme da postaneš član Udruge Rotor. Jer, mi zajedno možemo sve!
Topli pozdrav,
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
Kad pročitaš ovaj Blog, zastani, odmori i promisli da postaneš član Udruge Rotor.
