Hej, supermama i supertata! Da, ti koji nakon 10-satnog radnog dana uspijevaš zavezati tenisice i (čudom) naći vremena za sve. Svaka čast! Ali hajdemo pričati o nečemu što ti možda ne pada na pamet dok balansiraš između karijere, djece i, naravno, nepostojećeg ljubavnog života (da, o tome ćemo govoriti u jednom od sljedećih blogova, obećavam!).
Zamisli ovo – sjedneš s djecom za večeru, svi su na okupu, i baš kad misliš da je sve pod kontrolom, tvoj mali genijalac ispaljuje pitanje: “Mama/tata, što je kvantna fizika?” (Čuješ li već kako tvoja glava lagano puca?) I naravno, sada te djeca gledaju kao superjunaka koji mora znati sve. No, stvar je u tome da možda baš ni ti nisi siguran što je točno kvantna fizika – ili kako bi uopće objasnio bilo što o njoj bez Wikipedije pri ruci.
I tu se postavlja pitanje: zašto smo toliko alergični na nova znanja? Možda zato što smo već preopterećeni onim što već znamo, ili se jednostavno bojimo da će nas to dodatno iscrpiti (kao da nismo već dovoljno izmoreni). No, bez brige! Evo jedna stvarna priča o Josipu, menadžeru u velikoj firmi, koji je u jednoj ruci držao Excel tablice, a u drugoj šarafciger, pokušavajući shvatiti zašto se njegov sin uporno igra s igračkama koje rastavlja na dijelove. Spojivši te točkice, shvatio je da nikada nije dovoljno star da nauči nove stvari – pa čak i ako je to popravljanje dječjih igračaka ili (dragi Bože) kvantna fizika.
S druge strane, evo Marije, samohrane majke dvoje djece, koja je jedne večeri odlučila da će naučiti kuhati jela iz svih svjetskih kuhinja – jer je htjela svojim klincima pokazati da se učenje novih stvari ne mora činiti strašnim. Zvuči kao hrabar potez, zar ne? Ali nije samo kuhanje u pitanju – njezin primjer pokazuje da, kad god osjetiš strah od nečega novog, možda je upravo to ono što ti treba da se osjećaš živim, uzbuđenim i, usput, usrećiš svoju djecu.
No, evo malog pitanja za tebe (nemoj ga ni primijetiti, samo neka ti prođe kroz glavu): što bi ti stvarno volio naučiti, ali uvijek pronalaziš izgovore da ne kreneš? Samo nešto o čemu ćemo razmišljati, možda razgovarati i u nekom budućem blogu.
Dakle, sljedeći put kad osjetiš da bi radije prošao kroz još jedan zavoj nego se suočio s novim znanjem – sjeti se Josipa i Marije. Oni su prošli kroz to. I znaš što? Preživjeli su. Možeš i ti.
Dragi čitatelju, neka te vožnja kroz nova znanja uvijek podsjeti da nije svaki zavoj opasan – neki te samo vode do nečeg nevjerojatnog.
Zvonko Budak
