Blog

Jutro koje počinje s dvjema kavama u rukama i jednom nestalom čarapom, dok mali glas u pozadini traži dozvolu za donošenje pauka u školu. Ne plišanog, naravno. Tri minute kasnije, u rukama držim improviziranog osmonogog “prijatelja” i balansiram između mailova, ključeva, laptopa i mentalne bilješke o tome hoće li večera sadržavati dovoljno povrća. A onda – podsjetnik. Mali mudrac sa svojim nežnim, ali kirurški preciznim komentarom: “Mama, danas nemoj vikati. Budi kao ona fina teta