Zamisli ovo: juriš na posao, sastanak je za 15 minuta, a tvoje dijete te u autu pita: “Hoćeš li se igrati sa mnom kad dođemo kući?” Znaš da ćeš kasniti na još jedan trening, još jednu večeru, još jedan trenutak koji bi trebao biti tvoj, ali nije. I šta radiš? Osmijehneš se. Jer, što drugo možeš?

U svijetu gdje si i tata i mama, gdje balansiraš između upravljanja timovima i upravljanja ispadima bijesa, pitanje nije kako ćeš izdržati, nego zašto. Zašto to sve radimo? Zašto se trudimo nasmijati svoju djecu kad nam je duša umorna, kad nas život pritišće kao da smo u nekom glupom reality showu bez pauze?

Stres na poslu, preseljenje u novi kvart, nova škola, nova prilika za početak… sve to može biti strašno. Tvoji klinci osjećaju svaki tvoj stres i svaku tvoju sumnju. I u tim trenucima, trebaš naći način da im pokažeš kako je sve u redu, iako znaš da nije. Ali hej, tko kaže da ne možemo izvući najbolje iz tih trenutaka?

Jedna mama koju znam, Ana, vodila je cijelu prezentaciju na Zoomu s bebom u naručju. Dijete je plakalo, ona je smireno završila izlaganje, isključila se, i samo sjela na pod – slomljena, ali s osmijehom. Jer, znaš, kad je najteže, osmijeh nije laž, već obrana.

A Marko, samohrani tata, prebacio je svoje dvoje klinaca u novi grad zbog posla. Prvi dan u novoj školi bio je katastrofa – suze, povratak kući s jednom cipelicom manje. Ali, umjesto da se preda, poveo ih je na pizzu, pričali su o svojim najgorim i najsmješnijim danima, i odjednom, nije bilo tako strašno. Osmijeh, ljudi moji, može učiniti čuda, čak i kad te sve tjera da odustaneš.

Znaš onu staru “fake it till you make it”? Pa, isto vrijedi i za osmijehe. Kad te klinci vide da se smiješ, kad vide da se igraš s njima čak i kad si umoran, i oni se osjećaju bolje. Što je tvoje najluđe sjećanje na trenutak kad si morao zadržati osmijeh, iako nisi imao snage ni za što drugo? (Ali, pssst, o tome ćemo u nekom od sljedećih postova.)

I ne zaboravi – nisi sam(a) u ovome. Tvoj osmijeh je tvoj najjači alat, ne samo za djecu, nego i za tebe. Kad se sve čini kao da ide nizbrdo, sjeti se, bar imaš limune. Možda je vrijeme da napraviš najbolju limunadu u svom životu.

I hej, ovo nije kraj. Ovo je samo početak jedne lude vožnje u kojoj smo svi mi roditelji, solo ili ne, zajedno. Pa, jesi li spreman(a) za još jednu rundu osmijeha? Vratit ćeš se po još, zar ne?

S osmijehom u srcu i mislima punim ideja, pozdravljam te do našeg sljedećeg susreta. Ostanimo kreativni!

S ljubavlju,
Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor.