Dragi moji samohrani roditelji, članovi Udruge Rotor, život nas često baci u more izazova, ali ovaj je izazov poput oluje koja te neprestano baca s vala na val. Zamislite ovo – vraćaš se s posla, s umom još uvijek zarobljenim u beskrajnim e-mailovima i sastancima, a tamo doma tvoj sin, tvoja najveća ljubav i ponos, stoji pred tobom i priznaje: “Mama, drogirao sam se.” Osjećaš kako ti srce puca i istovremeno te pritišče osjećaj nemoći, straha, i pitanja što si mogao drugačije. Ali, duboko udahni – jer, mi zajedno možemo sve!
Prije nego potoneš u ocean krivnje, sjeti se – nitko nije savršen. Ponekad i najbolji roditelji, najbolji članovi Udruge Rotor, suoče se s takvim situacijama. Naš Petar, samohrani otac iz Zagreba, menadžer u međunarodnoj tvrtki, uvijek je mislio da drži sve pod kontrolom. Organizirani planovi vikendom, skijanje s djecom, pa i ta zdrava prehrana u kojoj je bio dosljedan… Ali, kad je njegova kćerka priznala da se drogira, sve te medalje na njegovom zidu nisu više izgledale toliko važne.
Petar je napravio ono što svi članovi Udruge Rotor čine – nije se sramio tražiti pomoć. Naša zajednica je stvorena upravo zato, jer kad udari oluja, treba ti nešto čvrsto čega se možeš uhvatiti. Sjedili smo, razgovarali, plakali, ali najvažnije – Petar je shvatio da nije sam. Mi smo u Rotoru kao ona drvena klupa u parku u kojoj se možeš malo odmoriti, zastati i vidjeti što dalje.
A evo što dalje… Nemoj paničariti. Budi realan, prihvati situaciju, ali istovremeno budi optimističan. Droga nije kraj. Tvoj sin ili kćerka su još uvijek tvoje dijete, to dijete koje voliš svim srcem. Kao što bi Udruga Rotor rekla: “Zajedno možemo sve!” Potraži profesionalnu pomoć, razgovaraj s nastavnicima, prijateljima, s članovima naše Udruge. Svaki korak koji napraviš prema razumijevanju svog djeteta, korak je prema ozdravljenju.
Sjećam se i Ane, samohrane majke iz Rijeke, direktorice jednog važnog sektora u državnoj agenciji. Ana se suočila s istom noćnom morom kad je njezin sin počeo izostajati iz škole. Zatekla ga je s marihuanom u torbi. U tom trenutku sve uspjehe, sve nagrade i diplomu iz ekonomije što stoji u uredu, zamijenila je jedna misao – “Što sad?” Ali Ana nije odustala. Uz podršku Udruge Rotor, pronašla je psihologa za svog sina i, što je još važnije, pronašla je razumijevanje i podršku kod drugih roditelja iz Udruge. To je ono što nas čini jačima – da kad smo najslabiji, znamo gdje možemo dobiti pomoć. Jer u Rotoru, mi smo tu jedni za druge, kad treba preživjeti, nastaviti dalje i vidjeti svjetlo na kraju tunela.
Kao roditelj, ti si svakodnevno na prvoj crti bojišnice – hrabrošću, ljubavlju i neumornim trudom pomažeš svom djetetu da prebrodi sve oluje. Ali nisi sam. Rotor je tvoj saveznik, tvoja mreža sigurnosti, tvoja podrška u trenucima kad osjećaš da ti je tlo izmaknuto pod nogama. Uvijek smo tu, jer zajedno možemo sve.
Zato, kad pročitaš ovaj blog, zastani. Odmori se. Duboko udahni. I promisli – možda je vrijeme da se i ti priključiš Udruzi Rotor.
S toplim pozdravom, Zvonko Budak, predsjednik Udruge Rotor
