Kad su djeca napokon zaspala, u stanu se spustio mir. Onaj specifičan, krhki mir koji se ne smije preglasno disati. Upalila sam diskretno svjetlo u kuhinji i uzela si trenutak – onaj u kojem dan prestane i više nitko ne zove „mama“ iz tri različita smjera u istoj sekundi.
Ali naravno… upravo kad sam sjela, začujem poznati glas iz sobe, prigušen, ali pun hitnosti:
„Mamaaa… zaboravili smo mu napisat poruku!“
„Kome, ljubavi?“
„Zeki! Da nas ne budi kad dođe! Možeš ti to, samo napiši da smo bili dobri i da ne pali svjetlo jer znaš da me to onda razbudi.“
I eto me – u ponoć, za stolom, pišem zeki poruku s ozbiljnošću kojom se sastavljaju diplomatske bilješke.
“Dragi zeko, hvala ti što dolaziš. Djeca spavaju. Ne budi ih. Obožavaju te. P.S. Ne moraš sve ostavit ispod fikusa, tamo je već gužva.”
Zatim, kao pravi logistički centar čarolije, punim mala jaja i slažem ih po unaprijed odabranim lokacijama – iza knjiga, u papuči, kraj uskršnje vaze. Hodam na prstima kao kakav tajni agent. Ne zato što vjerujem da zeko stvarno dolazi – nego zato što vjerujem u ono što on simbolizira.
Jer čarolija djetinjstva nije nešto što postoji samo od sebe. To je projekt. Ponekad s malo drame, često s umorom, ali uvijek s ljubavlju. I dok stojim u tišini, promatram stol s porukom koju sam upravo napisala kao posrednica između stvarnosti i fantazije, shvatim – ne radim to zbog Uskrsa. Radim to zbog njih. Zbog njihove vjere da je svijet još uvijek pun čuda.
Ujutro, kad istrče iz sobe s razrogačenim očima i usklikom:
„Mamaaaa, ostavio je poruku natrag! Rekao je da smo najbolji!“
Znam da smo uspjeli.
Možda nisam stigla sve kako sam planirala. Možda sam i zaboravila sol u francusku salatu.
Ali jedno znam:
Zeko nije upalio svjetlo. I njihova vjera u čaroliju još traje.
A to je, dragi moji, pravi Uskrs.
