Subotnje jutro, miris kave širi se kuhinjom, a ti napokon imaš pet minuta mira. Ne, onda čuješ ono neizbježno:
– “Mama, tata, mogu li dobiti psa?”
Zastaneš s šalicom na pola puta do usana. Znaš da ovo nije samo prolazna želja – ovo je ona ozbiljna faza. Velike oči pune nade, unaprijed smišljeni argumenti, a možda je već i nacrtana lista imena budućeg ljubi

Naravno, znaš kako ovo ide. Početna strast – “Brinut ću o njemu svaki dan, obećavam!” – lako se topi pred prvim mokrim podom ili zaboravljenim obrocima. Ne, istovremeno, znaš i koliko ljubimac može značiti djetetu – prijatelj, suputnik, rame za plakanje kad je teško.

Kreneš s pitanjima:

– “Tko će ga šetati kad vani bude pljusak?”
– “Tko će čistiti za njim?”
– “Što ćemo kad budemo na putu?”

Dijete ima odgovore na sve, ali znate da će u praksi biti drugačije. Prisjetiš se vlastitog djetinjstva i trenutka kada si i sam/sama želio/la ljubimca. Možda si ga imao/la, možda nisi, ali znaš koliko taj odnos može biti poseban.

I onda dolazi ključni trenutak. Umjesto da odmah kažeš “ne” ili olako pristaneš, predložiš dogovor:
– “Hajdemo napraviti probu. Krenut ćemo s volontiranjem u sklonište ili čuvanjem psa od susjeda na par dana, da vidimo kako to izgleda u stvarnosti.”

Već prvi dan probnog razdoblja donosi sve – uzbuđenje, odgovornost, prve male nezgode, ali i onu neprocjenjivu scenu – dijete sklopljeno uz psa, oboje spokojni, kao da su oduvijek pripadali jedno drugome. I tada shvatiš: možda će biti neuredno, možda će biti izazovno, ali bit će i neizmjerno vrijedno.

Kućni ljubimac nije samo obveza – on je životna lekcija o brizi, strpljenju i bezuvjetnoj ljubavi. Zato, kad dođe do neizbježnog pitanja, ne moraš reći ni “da” ni “ne” odmah. Možda je pravi odgovor – “Pokaži mi da si spreman/na.”

Jer, mi zajedno možemo sve.