Prošli tjedan sam porazgovarao sa Irom, kćerkom rastavljenih roditelja. Ona sada živi sa samohranom majkom i djedom i bakom. Evo njezine priče.
Od kada znam za sebe moji su se roditelji koškali, preglasno raspravljali i svađali … Bila sam u to vrijeme dosta malena, da bi razumjela što takav odnos znači i kako obično završava. I, eto meni se dogodilo ono najgore. Nakon nekog vremena moji su se roditelji rastali. Moram priznati kako me to doista iznenadilo, i posjeklo do nogu, kao neko stablo. Da, slikovito rečeno – Pala sam. Moje se svijet srušio. U to vrijeme (imala sam oko četiri godina) cijeli tvoj život čine tvoja mašta, tete u vrtiću i tvoji roditelji! Ono što ti najviše znači, odjedanput nestaje! Taj osjećaj bih opisala, najblaže na način, kao da ti netko izmakne tlo pod nogama i zemlja se rastvara, a ti padaš, padaš, padaš u tu tminu bezi ikakve mogućnosti da to zaustaviš. Ne znaš kolika te dubina očekuje, imali joj kraja, a što više padaš, sve je tamnije. Kroz to padanje, nadolaze ti raznolika razmišljanja, strahovi … Zašto mi se to događa, čime sam to zaslužila. zašto me moj tata i mama ne vole, zašto me sada ne štite?
Moj tata je u to vrijeme često izbivao iz doma, prisjećam se kako je vrlo često razlog njihove svađe bio novac. To nisam nikako uspjela razumjeti. Zašto se svađaju zbog novca? Nisam mogla razumjeti te svađe, jer sam mislila da novac u živote odraslih dolazi baš kao zrak koji udišemo. Oda tamo negdje dolazi svakom odraslom novac, baš kao i kruh, mlijeko čokolade… Tada nisam znala da za novac svatko treba raditi i da svatko za svoj rad dobiva različite iznose novca. Bile su mi nerazumne te svađe a da mene – nitko ništa nije pitao.
Svi oko mene su se kleli u ljubav prema meni, ali ja je nisam osjećala. Osjećala sam baš suprotno. Osjećala sam kako sam suvišna. Osjećala sam – kako sam ja razlog svađa, pa i rastanka mojih roditelja.
Uskoro je uslijedila i formalna rastava. Ponovno su odlučivali o meni, mojoj sudbini, o mojim osjećajima a da me ni jednog trenutka nisu upitali za moje osjećaje, moje želje ili želim li ja to sve skupa. Za njih oboje, ja sam bila predmet za potkusurivanje.
Ako se dogovorimo ovako, onda će mala onako, a ako se dogovorimo onako, onda će mala ovako!
Nakon te formalne – mučne – rastave, ja sam PRIPALA majci. Da, baš tako pripala, majci. To me još više zbunilo, ponizilo i bacilo u beznađe. Kako ja mogu pripadati nekome? Možda ćete me krivo razumjeti, ali ja mogu pripadati samo – sama sebi i nikome drugom, a posebno ne kao predmet sa kojim se igra ili slaže svoja životna križaljka.
Tako emotivno smoždenu, čekalo me još jedno neplanirano iznenađenje. Naime, mama i ja smo se preselili kod bake i djeda. To je značilo, stvaranje novog doma, pa što god to značilo – u novim uvjetima. Baka je bila štedljiva, pa nije voljela da puno tošim vode za moja “česta” tuširanja. Djeda je pak smetalo često otvaranje prozora i provjetravanje naše ( mamine i moje spavaće sobe) , jer – Kaj bumo grijali cijelo dvorište i ostale susede?!
To je značilo i upis u novu školu, gdje su me u početku svi gledali kao da sam pala sa “sedmog” neba. Razrednica me prihvatila sa puno lažnog izigravanje suosjećanja, tako da mi je to često puta prelazilo sve granice i činlo se svima u razredu, ne samo meni – degutantnim.
Napokon, to je značilo i novi kvart, koji je bio dosta udaljen od samog centra. To je utjecalo na loše prijevozne veze javnog prijevoza, tako da je to začahurilo tu zajednicu, te su oni svi skupa živjeli nekako tradicionalno, sa velikim “pravom” na utjecanje na druge. Često bi se pri susretima ili posjetama jedni drugima miješali u život, pa čak i u intimne stvari.
Majka je dosta izbivala, baš kao i moj otac prije. Puno je radila, kako bi nama, po njezinim riječima – osigurala egzistenciju. Prihvatila sam to, a što sam drugo i mogla. O meni je glavnu brigu vodila baka i djed. Oni su nosili svoje navike, životni stav i promišljanja iz nekih drugih, davnih vremena… Tako da je meni jedino preostalo, što manje ulaziti u nesuglasice sa njima i stvarati svoj svijet.
Da stvarala sam svoj svijet, čitajući knjige, pišući svega pomalo, kratkih priča, pjesama.. A možete zamisliti što se sve događalo kada sam rekla kako i mi moramo imati kompjuter, kako je to prozor i vrata u novi svijet koji je već tu oko nas ali ga mi ne primjećujemo.
Na tu moju molbu, majka me samo pogledala umornim i iscrpljenim očima. Majka je od jedne vesele i kreativna osobe vrlo brzo postala tužna, shrvana nekim svojim obavezama, nevesela žena. Kako joj se to dešavalo i kako je je tonula sve dublje i dublje, ja sam se od nje udaljavala sve više i više.
Djeda je pak na spomen kompjutera isticao dodatnu potrošnju struje, a baka govorila kako ću si pokvariti vid. Borba za kompjuter je bila žustra, iscrpljujuća ali ja se nisam dala. Spomenula sam kako ću – popustiti – u školi i kako kompjuter imaju svi moji vršnjaci u školi. Ne znam kako , ali je ubrzo u naš dom stigao rabljeni kompjuter koji me obradovao najviše na svijetu! Ne pamtim kada sam toliko bila sretna kao tog dana, kada je neki gospodin donio i instalirao kompjuter u dnevni boravak, kraj bakine šivaće mašine.
Kompjuter je učinio veliki preokret u mom životu. Koristeći ga, ponekad i skrivečki da djed i bake ne vide (kada su spavali , popodne i na večer). Kroz njega sam upijala sva znanja do kojih sam dolazila, koja bi mi mogla koristiti u životu. Uprava sva ta znanja su mi vraćala ali osnaživala samopouzdanje. Malo pomalo iz “zatvorene” nenametljive djevojčice, pretvarala sam se u snažnu, samopouzdanu djevojku. Polako su se počeli pokazivati i bolji rezultati u školi, a u svom društvu sam započela zauzimati mjesto one koje se sluša i u čijem se društvu rado bude.
Autor, Zvonko Budak
