Tjedan dana prije Uskrsa, baka Ružica i djed Ivan razgovarali su telefonom sa mnom, njihovim sinom. Dogovarali smo detalje našeg dolaska s djecom, Elom i Igorom, kad je baka, s dozom prkosa u glasu, izjavila: “Ove godine, kad stignu, igram se s njima – trčat ćemo po dvorištu, tražiti pisanice, sve kao nekad!”
Djed se nasmijao i sumnjičavo odmahnuo glavom: “Ma daj, Ružo, jedva hodaš po stepenicama, a sad ćeš ti trčati za djecom?”
Ona je mirno odgovorila: “Hoću. I ako uspijem, ti pečeš kolače za Uskrs.”
“Koje god ti kažeš?”
“Koje god ja kažem.”
I tako je pala oklada.
Kad smo stigli, baka nas je dočekala vidljivo umorna, ali odlučna. Na dvorištu je već bila pripremljena staza za traženje pisanica, a Ela i Igor su skakutali od uzbuđenja. I onda – baka se stvarno pridružila. Nije trčala kao nekad, ali je pratila djecu, smijala se, podizala pisanice, pa čak i bacila frizbi koji je odletio ravno u cvijetnjak. Bila je prisutna – u igri, u smijehu, u svakom trenutku.
Djed je, s druge strane, stajao na terasi s pregačom koju je očito tek odmotao iz ambalaže. Nije rekao ni riječ, samo je klimnuo glavom. Oklada je izgubljena.

U kuhinji je bilo brašna posvuda, mikser se dvaput pregrijao, a recepti koje je baka odabrala uključivali su orahe, limunovu koricu i čokoladu – sve što djed inače izbjegava jer “traži pipkanje”. Ali trud se isplatio. Kolači su, iako pomalo neravni i nesavršeno glazirani, bili ukusni i rađeni s tolikom pažnjom da su svi tražili repete.
Te večeri, dok su djeca gledala crtiće, baka se naslonila na djedovo rame i tiho rekla: “Vidim ja, bit ćeš ti moj šećerni majstor.”
Djed se samo nasmijao: “Samo da ti ne padne na pamet oklada za Božić.”
A ja, kao samohrani otac, promatrao sam sve to i pomislio – možda nisam došao po kolače i pisanice, nego po podsjetnik koliko ljubavi stane u male kućne oklade i zajedničke trenutke.
Željko