Upravo sam se prisjetio jedne životne priče koju sam čuo od naše članice Zrinke (naravno, ime sam izmijenio zbog opravdanih razloga). Prije mnogo godina, nešto više od petnaest, rastala se od Igora, muža sa kojim se zabavljala još od srednjoškolskih dana. Skupa su studirali ekonomiju, pa su se nakon faksa i vjenčali. Ubrzo su dobili djecu, malog Matiju koji se rodio s Downovim sindromom, i malu Elu, koja je svojim predivnim očima odmah osvojila čitav svijet.
Rastava je strašno uzdrmala Zrinku, utjehu je nalazila u poslu i u svojoj djeci. Radila je sve više i uspinjala se karijernoj ljestvici sve do menadžerice prodaje u jednoj ogromnoj domaćoj kompaniji. Sa rastavom, kako je često puta znala govoriti, nadvili su se oblaci nad njezinim životom. Rutina je zavladala njezinim životom, a iza svake životne situacije vrebale su samo obaveze koje nije imala sa kim podijeliti osim sa svojom majkom, koja je u vrijeme Zrinkinog izbivanja iz doma, čuvala i brinula o djeci.
I kada bi najmanje očekivali, usamljen život pritisnut brojnim obavezama uzimao je svoj danak. Prije gotovo godinu dana, Zrinka je saznala, totalno šokirana, da boluje od karcinoma dojke. Bio je to šok koji ju je uz njezinu obitelj, snažno zaljuljao, kao boksača pred nokaut. No, Zrinka se nije dala. Održala se na nogama i, kako kaže, čula poruku života. Dok još uvijek odlazi na kemoterapije, kaže kako je iz korijena promijenila svoj život.
Naime, kazala je – već odavna nisam živjela život dostojan žene, majke, prijateljice. Iznenadne obaveze, koje sam očito preozbiljno shvatila nakon razvoda, totalno su me promijenile i učinile moj život jednom bezličnom sivom rijekom, koja čak nije ni tekle, tek samo gmizala suhim koritom. Predugo je to trajalo, dok evo tijelo nije pokazalo da tako više ne ide. Sada sam u svom životu sve promijenila. Prihvatila sam sebe upravo onakvom kakva jesam, više ne moram biti hrabra i svemoguća, za potrebe drugih. Sada imam svoje vrijeme i uživam u njemu. Često puta odem sa djecom na izlete. Ne one konfekcijske, već na naše izlete. Kada ste se posljednji put igrali skrivača u nepoznatoj šumi, kupali se u jezerima koje poznate samo sa zemaljske karte?
A ručak, to je posebna priča. Ručak priprema naš Matija i to na licu mjesta. Slijedimo njegove kulinarske kreacije i uživamo. Ponekad poneki ručak “ispadne” nejestiv, ali majčica priroda sa svojim “umorom” sve ispravi i svaki objed učini ukusnim. Nedugo sam saznala i za vašu, odnosno našu Udrugu i pridružila se svim ovim predivnim ljudima. Navratim ovdje u prostor, vrlo često kako bih se podružila, razmijenila iskustva, te stekla znanja o nekim izazovima koji su nam zajednički. Ne želim na sebe navući identitet bolesnice. Znam kako ću ja i moja obitelj iz svega ovoga izaći kao pobjednici, i kako upravo sada osvajamo goleme prostore predivnog života, koji nam pruža prilike i trenutke radosti, ljubavi i sreće.
