Znate, moj Darko… on vam nije samo moj sin, on je dar od Boga. Doslovno! Kad smo ga pokojni muž i ja konačno dobili nakon godina pokušavanja, nismo dvojili kako će se zvati – Darko, naš dar. Bio je poseban od prvog dana. Miran, tih, kao da je stalno razmišljao o nekom svom svijetu. Susjedi su ga obožavali, djeca su ga zvala „Gift“. Ne znam ni danas zašto, ali eto, tako je bilo.
U školi – ma što da vam kažem, bio je genijalac, pogotovo za matematiku. Još je u osnovnoj pomagao drugima, čak i starijima, s onim jednadžbama koje sam ja mogla samo gledati i moliti se da ih nikad ne moram riješiti. Završio je Prirodoslovno-matematički fakultet „u roku“, sve ispite je „položio u dahu“, kako je volio reći. Nakon diplome zaposlio se u Siemensu, a tamo je upoznao Gordanu. Naoko zgodna, pristojna cura, ali ja… ja sam odmah osjetila da to neće dugo trajati.
Brzo su se spetljali, napravili svadbu, a ubrzo se rodila moja unuka, Anđel-Mia. Kad se rodila, bila je crna kao ugljen – kosa, oči, sve. U šali sam rekla: „Ova je prava mala ciganica!“ Gordana i Darko su se trudili, ali brak nije dugo izdržao. Gordana nije mogla podnijeti tempo života – dijete, obitelj, sve obveze. Razveli su se „sporazumno“, kako kažu, i vratila se svojim roditeljima u Zaprešić. Mia je ostala s nama, jer kod nje nije bilo mjesta.
Uh, kako su to bili teški dani… Darko, moj savršeni Darko, počeo je piti. Prvi put u životu dolazio je kući neredovito, izgubljen, tih, a opet s nekom tugom u očima. Bojala sam se za njega, za Miu, za nas sve. I onda, u toj crnoj rupi naših života, čujem ja: „Mama, čuo sam za neku Udrugu Rotor.“ Nisam znala što je to, ali je on krenuo na radionice. Malo po malo, moj Darko se počeo vraćati sebi.
U međuvremenu je dao otkaz u Siemensu – kako sam se samo preplašila! Ali on je imao plan. Pokrenuo je vlastitu firmu, i danas vam Darko radi ono što voli, uspješan je, platio je čak i kredit za stan prije roka. Mia se preselila k njemu, a oni kao da su pronašli svoj mir. Ponekad me sve troje iznenade u nedjelju na ručku – Darko, Mia i Gordana! Da, čak se i ona povremeno druži s njima, provedu zajedno popodne, zbog Mie.
Udruga Rotor? E, to vam je priča za sebe. Tamo su Darka naučili da bude odgovorniji, ali i sretniji. Upoznao je divne ljude, roditelje poput njega, samohrane, ali ne same. Pomažu si međusobno – u poslu, a ponekad netko nekome priuva i djecu. Odlaze na izlete po cijeloj hrvatskoj, ali i šire, biciklijade, a i ja se ponekad pridružim na PROMENADI/ srijedom. Znate kako me tamo zovu? „Draga baka“. Možda zbog mog imena, možda zbog štrudle od jabuka koju uvijek donesem.
Mia će na godinu u školu, a ja se svako jutro zahvalim što je naš Darko pronašao svoj put. Rotor mu je promijenio život, nama svima. Želim reći svim roditeljima, posebno samohranima – ne bojte se tražiti pomoć. Kad vidim mog Darka danas, znam da čuda postoje. Možda ne dolaze u bijelom svjetlu, ali dođu – u obliku prijatelja, udruge, ili čak štrudle na PROMENADI/srijedom.
Eto, to je moja priča. Sad me ispričajte, jer moram izvaditi štrudlu iz pećnice – Darko i Mia dolaze na ručak.
