Kad su zvona zazvonila za zadnji sat prije praznika, zamišljala sam… tišinu. Možda jutra bez alarma. Možda šalicu čaja u miru, s pogledom u daljinu i knjigom koju čitam već četiri mjeseca – od naslovnice do stranice pet.
Ali ne. Uskrsni praznici za moje dijete znače – “mama servis”. Od sedam ujutro kreće program: “Gdje idemo danas?”, “Možemo li u zoološki, kino, McDonald’s, park, još jedan park, i onda opet McDonald’s?”
I sve je to ok. Pa praznici su. Ali ako si samohrani roditelj, praznici ne znače pauzu – znače produkciju. Ti si organizator, animator, vozač, kuhar, medijator između njega i susjedovog djeteta jer su se posvađali oko crvenog autića… I kad dođe večer, ti si – umorni superjunak bez plašta.
U jednom trenutku – kad sam s djetetom u rukama pokušavala staviti čarape koje nisu “grebuckave” (jer sve u ladici su navodno “nepodnošljive”), pitala sam se: “Kad je zadnji put netko mene pitao želim li danas nešto?”
I onda me stisne mali zagrljaj i tiho: “Mama, ti si meni najdraži čovjek.”
I sve se nekako složi. U tom kaosu, u umoru, u neredu plastičnih jaja i kartonskih zečeva, shvatiš – za njega je ovo savršeno. Jer ima tebe.
Možda nemaš vremena za sebe, možda ti fali zraka, tišine i punjenja baterija. Ali imaš svoje dijete, i ono ima tebe – i dokle god se u toj jednadžbi ne izgubimo jedno drugo, i ti praznici – i sve u njima – imaju smisla.
Pa ako si danas umoran/na – znaj, nisi sam/a. I nisi neuspješan/na. Samo si roditelj. I to je već titula godine.
