Željka je živjela na sedmom katu, s pogledom koji je hvatao zoru nad gradom. Imala je sve ono što je godinama gradila – dobar posao, uređen stan, dvoje divne djece, Igora (7) i Lenu (11). Znala je organizirati stvari. Njoj Excel tablice i Google kalendari nisu bili stres – bili su oslonac. Ali ovaj Uskrs, usprkos planovima, osjetila je tišinu koju nije znala odmah prepoznati.
Prvi put otkako je ostala sama, Uskrs je dočekivala bez mame, koja bi inače danima unaprijed mijesila pince i pripremala šunku. Sad je sve bilo na njoj. I iako je imala mogućnosti, sve u njoj je govorilo:
“Ne trebaš više. Trebaš manje. Samo stvarno.”
Umjesto skupih ukrasa, zajedno su crtali pisanice, smijali se kad je Igor prolila boju, i Lena se trudila oko stolnjaka koji su sami iscrtali flomasterima. Umjesto naručenih kolača – radili su jednostavne, ali mirisne, iz starog bilježničkog recepta koji je bio zamrljan uljem i uspomenama.
U uskrsno jutro, sve je bilo skromnije nego prethodnih godina. Ali tiše. Srčanije. Djeca su trčala po stanu s košaricama, tražeći skrivene pisanice, a Željka ih je gledala s rukama u džepovima i osmijehom u kutu usana. Nije bilo nikakvog “spektakla”, ali je bilo njih. Sve što je bitno bilo je za tim stolom – pogledima, šalama, molitvom, prisutnošću.
A kad je Lena tiho rekla:
“Mama, ovaj Uskrs je baš kao priča – zato što smo sve napravili mi…”
Željka je znala. Ovo je bio najvrijedniji praznik koji je ikad stvorila.
Pouka: Ne čini blagdan posebnim ono što kupimo – već ono što podijelimo. Vrijeme, pažnju, mir. A kad to podijelimo s djecom, tada se stvaraju uspomene koje će nositi dalje – jednog dana, kad oni budu čuvali blagdane u svom domu.
