Kad si samohrani roditelj, vikendi su kao male avanture preživljavanja – posebno kad ih moraš prepustiti nekom drugom. Mala Sanja (4) ovaj je produženi vikend provela s bakom na selu. I dok sam ja pokušavao uhvatiti zrake tišine (i dovršiti pranje suđa od jučer), baka je s entuzijazmom olimpijskog trenera objavila: “Danas pravimo kolač!”
Baka – žena koja ne koristi vagu, već “od oka”, i Sanja – djevojčica koja smatra da je brašno idealno sredstvo za crtanje po stolu, ulazile su u kuhinju kao da kreću na misiju NASA-e.
Početak: bajka. Brašno leti zrakom, jaja misteriozno nestaju iz zdjele, a šećer… pa, on se dijelom završava u ustima malog pomoćnika. Baka je pokušavala objasniti recept, a Sanja je imala samo jedno pitanje: “Kad ćemo lizati zdjelu?”
Izazov? Pek papir se zalijepio. Kolač je zagorio s jedne strane. I kad su ga konačno izvadile iz pećnice, Sanja je ponosno rekla: “Mmmm, miriši kao crtić!” (nije jasno koji, ali prihvaćamo kompliment). Kad su kolač isprobale, Sanja je izjavila da joj “fali čokolada, ali je dobar za prvi pokušaj”. Baka je otpuhivala pramen brašna iz kose.
A ja? Gledam fotografiju koju su mi poslale – kolač pomalo kvrgav, dijete do lakata prekriveno tijestom, a osmijeh do neba. I srce mi se stegnulo. Jer znam da nije bitan savršeni recept, nego savršeni trenutak. I taj trenutak pripada njima dvjema – jednoj djevojčici koja je napravila svoj prvi kolač i jednoj baki koja zna da ljubav ide “od oka”.
Možda kolač nije za naslovnicu kulinarskog časopisa, ali je za obiteljski album. A kad Sanja odraste, znat će da je njezin prvi kolač bio začinjen – brašnom, smijehom i ljubavlju.
I zato, ako me pitate koji je najbolji recept za sreću – odgovor je jednostavan: Uzmite jedno dijete, jednu baku, jednu nedjelju, i pustite da se dogodi čarolija.
