Kad sam na Uskrsno jutro otvorila oči, prvo što sam čula bio je šapat dječjih koraka po stanu. Nisam ni stigla pomisliti na čaj, a već su male ruke razvlačile stolnjak, boje kapale po podu, a kuhana jaja letjela kao da su na tajnoj misiji. U toj kaotičnoj ljepoti njihova smijeha, ja sam pokušavala pronaći mir između lonaca, četkica i razbacanih salveta.
U jednom trenutku, dok sam spašavala zadnje jaje od katastrofe u mikrovalnoj, sin me pogledao velikim, ozbiljnim očima i pitao:
„Mama, zašto Uskrsni zec nikad ništa ne dobije?“
Zastala sam, ruke u zraku, srce na dlanu. Taj jedan jednostavan upit otvorio je pukotinu u meni, onu skrivenu iza svakodnevne jurnjave, planiranja, kupovanja, kuhanja i beskrajne ljubavi.
Odjednom sam se sjetila svih tih trenutaka kad dajem – i ne tražim ništa zauzvrat. Sjetila sam se svojih neprospavanih noći, svojih skrivenih briga, i te tišine kad svi zaspu, a ti ostaneš budna još malo, jer treba još nešto srediti.
Ali taj pogled… taj jedan pogled pun iskrene dječje znatiželje rekao mi je: „Vidim te.“
Nisam to izgovorila naglas, ali u sebi sam znala – možda Uskrsni zec ne dobiva mrkvu, ali dobiva ono što vrijedi više od svih čokolada – dječje srce koje primjećuje.
Navečer, dok smo sjedili za stolom, u miru i toplini, osjetila sam nešto ispod tanjura. Bila je to mala čokoladna pisanica, zamotana u zlatni sjaj. „Za tebe, mama zeko“, šapnuo je sin s osmijehom.
Zagrlila sam ga tiho, bez riječi. I u tom trenutku znala sam – možda nisam savršena, ali sam dovoljna. I voljena. I viđena.
A to je najljepši uskrsni dar koji sam ikada primila.
